Biljana Balde svojim životom dokazuje koliko su snaga, upornost i vjera važni u trenucima kada se život potpuno promijeni. Nakon teške dijagnoze karcinoma i amputacije noge, prošla je dug i zahtjevan oporavak, ali nije odustala od aktivnog života. Danas je uspješna paraatletičarka, majka troje djece i predsjednica udruge koja se aktivno zalaže za bolji položaj osoba s invaliditetom.
Nakon 25 godina ponovno je stala na atletsku stazu, a sport joj je, kako kaže, vratio slobodu, samopouzdanje i onu staru, neustrašivu verziju sebe. U razgovoru otvoreno govori o izazovima s kojima se susrela nakon amputacije, važnosti podrške obitelji i vjeri, ali i o tome koliko sport može promijeniti život.
Vaša životna priča krenula je sasvim neočekivano — jednim padom tijekom trudnoće koji je na kraju doveo do dijagnoze karcinoma i amputacije noge. Kako danas gledate na taj period svog života?
Najteže mi je tada bilo sinu objasniti zašto mi žele amputirati nogu. Imao je devet godina, ali je još uvijek bio premalen da bi to mogao shvatiti. Kako je tada vadio nekoliko pokvarenih zubi, rekla sam mu da se i moja noga “pokvarila” te da ju moram “izvaditi”, odnosno imati operaciju amputacije.
Pitao me hoću li dobiti novu nogu, a ja sam mu rekla da mi već rade novu nogu po mjeri.
Teški su mi bili i pogledi pojedinih ljudi, gdje sam jasno vidjela sažaljenje, a neki su to čak i izgovorili.
Nakon amputacije prošli ste dug oporavak, odvojenost od djece, gubitak posla i veliku životnu promjenu. Što vam je tada bilo najteže, a što vas je održalo?
Održala su me moja djeca, pokojna mama i vjera u Boga.
Često govorite o tome da ste kroz sport “vratili sebe sebi”. Što zapravo znači ponovno pronaći sebe nakon toliko teškog životnog iskustva?
Kroz sport sam se vratila u svoje dvadesete. Tada sam bila mlada djevojka koja je živjela vrlo zdravo. Sport, ples, škola i želja da budem među prve tri — uz to sam bila jako elokventna i neustrašiva.
To sam kroz život negdje ostavila po strani jer je sve bilo važnije od mene same. A onda su došle “zlatne godine”, miris teretane i atletska staza. Za mene je to bio izvor motivacije, smijeha i druženja u zdravom okruženju. Nisam očekivala rezultate, ali su došli i oni jer sam pomalo i štreber.
Ta stara, neustrašiva Biljana se vratila. Sport mi je dao cilj, očvrsnuo me, vratio mi osmijeh i istinski me stvorio u osobu kakva sam danas.
Danas ste paraatletičarka, natječete se u Hrvatskoj i inozemstvu, a nakon 25 godina ponovno ste počeli trčati. Kako ste se osjećali prvi put kada ste ponovno stali na atletsku stazu?
Atletska staza za mene je nešto najposebnije jer je proteza za trčanje za mene kao ptici krila. Dobila sam krila — odnosno protezu s kojom mogu letjeti, odnosno trčati. Nakon 25 godina to je za mene značilo slobodu.
Koliko je ženama s invaliditetom danas teško doći do kvalitetnih ortopedskih pomagala, proteza i uvjeta koji bi im omogućili kvalitetniji i aktivniji život?
Sama brojka da je u parasportu samo 28% žena govori jako puno. Mislim da bi sve instance društva trebale biti povezane u kompletan sustav kako bi ženama s invaliditetom koje su u sportu omogućile kvalitetnu protetiku za sport. Isto tako, trebalo bi više pozivati i motivirati žene s invaliditetom da dođu u parasport.
Jako je teško doći do ortopedskih pomagala za sport jer su cijene izrazito visoke. A koliko kvalitetnije živim otkad imam sportsko ležište i stopalo, to je neopisivo.
Nakon osam sati rada i aktivnosti s djecom znala sam skinuti čarapu s proteze koja je bila natopljena krvlju. Toga više nema.
Vi ste majka troje djece, predsjednica udruge i sportašica. Što biste danas poručili ženama koje prolaze kroz težak period i misle da više nikada neće moći živjeti punim životom?
Poručila bih im za početak da stave na papir sve ono što ih čini sretnima. Neka to više puta pročitaju i usmjere se prema područjima koja ih ispunjavaju, smanjuju stres i čine sretnima. Jer ako su dobre sebi, bit će dobre i svojoj obitelji i društvu.
Neka uvijek imaju otvorene oči kako bi vidjele kome mogu biti korisne i rado pomogle onima kojima je pomoć potrebna. Dobro je davati sebe potrebitima i biti volonter bez naknade. Ta naknada su zagrljaj, osmijeh i puna vreća ljubavi.
Kroz udrugu i parasport ja sam dobila još puno djece. Kada dobijem njihov osmijeh, zagrljaj ili kompliment, to mi je kao da imam plaću. Kao predsjednica udruge jako se zalažem da mlade osobe s invaliditetom lakše i jednostavnije dođu do potrebnih pomagala.