Kad sjedim na piću s nekim homoseksualcem, uvijek mi je dobro. Ne osjećam nikakav strah, razgovor ide, šale frcaju, čovjek zavrti rundu ili dvije, pozdravimo se i sve je za pet. Moja muškost u druženju s gej osobom ničim nije ugrožena. Između čiste heteroseksualnosti i potpune homoseksualnosti nema nikakvih prijepora. Agresija se, kao što piše u udžbenicima, javlja u rubnim područjima. Nije to kao u ranim dvadesetima, kad smo neki od frendova i ja sjedili u kinu svatko u svom redu da ne bi netko zloban pomislio da smo ljubavnici ili tako nešto. Mi smo bili obični nesretnici bez cura koji su htjeli da ih se isključivo tako i doživljava.
Kad na primjer sjedim na piću s nekom ratobornom feministicom, još mi je bolje. Sve njezine stavove podržavam, za njezine ciljeve, ma koji oni bili, navijam a ćaskamo bez neugodnih stanki… Rundu ili dvije zavrtim ja jer feministice iz mog vidokruga imaju zvečarku u džepu, pozdravimo se i sve je za deset.
Ali ima jedan tip homo sapiensa čije me samo postojanje užasava. To je metroseksualac. Prvi put kad sam čuo tu riječ, prošli su me trnci. Kad sam načuo o kakvom je tipu muškića riječ, sama se moja suština uzbunila. Neko vrijeme bile su ih prepune novine i televizija; panel-diskusija na tu temu održano je bezbroj. Neću kriti, smetali su mi. Plašio sam se da ću i ja biti primoran prilagoditi se tom strašnom novom trendu koji dolazi, a to ne bih mogao, ne bih ni znao niti bih to htio. Srećom, od silne halabuke nije ostalo puno. Neki novi frajeri, koji mi izgledaju kao hodajuće parfumerije, to guraju, mi ostali novu modu ignoriramo i eto mirnog suživota.
A uostalom, kako bih se ja uopće prerušio u to novo čudo? Teško, prije bih emigrirao. Prepreka je mnogo. Recimo, nikad nisam bio na masaži niti to namjeravam. Čemu? Nemam problema s kralježnicom niti mi nedostaje nježnosti. After shave? Jest, kupuju mi te gluposti svake godine, a ja ih uredno prosljeđujem dalje. Ne bih se depilirao čak ni da je to uvjet za posao direktora svemira.
Zdrav život? Četiri puta tjedno jedem meso s roštilja, a pušim najmanje dvije kutije dnevno. Iz nekoliko su me teretana izbacili jer sam došao na „trening“ pod gasom.
Suprotno metroseksualcima, mrzim šoping. U Avenue Mallu bio sam jednom, i to u Algoritmovoj knjižari, a ostale velike trgovačke centre posjećivao sam po sistemu uzmi što ti treba i bježi. Ostanem bez zraka u onoj gomili kupaca koji njuškaju po policama tražeći krpice koje će pokazati da su In. Približim li se City Centru na bliže od kilometra, imam napade tjeskobe.
Jednostavno nemam živaca za razgledanje ili isprobavanje odjeće. Da sam bogataš i da mi nature modnog savjetnika, taj bi imao posla dvadesetak sekundi godišnje. Kad sam kupovao odijelo za vjenčanje, u dućan u Vlaškoj ušao sam u 16.10, snimio u sekundi asortiman, isprobao prvo koje mi nije bilo odvratno, platio i već u 16.30 sjedio sam u kinu gledajući „Tigra i zmaja“.
Kad pročitam što sam sve naveo, mogu vam reći da sam sobom sasvim zadovoljan. Štoviše, obuzima me ponos. Samo, ne mogu više iščitati kojoj skupini pripadam. Retroseksualac nisam jer ne volim nogomet a s piva sam prije nekoliko godina prešao na gemišt i rakije. Doduše, priznajem da dijelim neke odlike s njima. Evo, više volim Johna Forda i Johna Waynea od svih stilista i modnih dizajnerica gledanih skupno.
Mačo definitivno nisam. Tehnoseksualac još manje – imam pretpotopni mobitel zalijepljen selotejpom koji ne može primati ni najobičniji MMS. Kad malo bolje razmislim, onda sam radije retro nego metro ali sve mi se istinitijom čini definicija koju je prije desetak godina nabacio cinični pajdaš prilikom višesatne pijanke: „Ti si, stari moj, knjiški moljac koji ne čita knjige!“
Gle, sve što podrazumijeva da ne moram čupati obrve ili brijati prsa, može!
You must be logged in to post a comment Login