Preživjela sam. Na stranu vesele pjesme, lampice i opuštujuća atmosfera na sve strane – blagdani su najstresniji dani u godini.
Sve pripreme, od čišćenja kuće, kompiliciranog plana koji će kolači krasiti blagdanski stol, božićne kupovine samo su uvod za dva dana odmora u krugu obitelji. Kulminacija je, naravno, kićenje bora i darivanje koje smo ove godine, već izašli iz štosa dok nije bilo djece, planirali onako, kao u obiteljskim filmovima, a dobili niskobudžetno ostvarenje žanra katastrofe.
– Pa, gdje je nakit?
– Nemam pojma. Mislim da je u garaži.
– Nije. Gledala sam.
– Ti si ga spremala.
– Nisam. Ti si. Točno se sjećam…
Pronašli smo ga uz puno buke za sat vremena.
– A di su svjećice?
– Ne znam.
– Ti si ih pospremio.
– Ne. Ti si ih stavila…
Našli. Međutim, idu li svjećice prije dekoracija ili poslije, pitanje je osobnih preferancija, o kojima bi raspravljali nastavno na prethodnu debatu da krajičkom oka nismo ulovili jedno dijete kako trlja oči. Pospana je. OK, moramo se požuriti.
Postavili smo svjećice koje na kraju nisu radile, okitili bor i nastojanju animiranja djece za naša nastojanja obiteljske idile razbudili ih. Ha, ništa sad. Idemo jesti, pa ćemo otvoriti poklone još dok smo svi (bake) na okupu.
Odradivši tradiciju, bilo je šest sati navečer. Cure su trčale s novim igračkama okolo i bilo je očito da neće usnuti još nekoliko sati. No, mi smo bili spremni za drijemež. I jesmo, smirili smo se pred televizijom. S vremenom i djeca. A negdje na putu smo i zaspali, svi. Puno prije polnoćke, prije dolaska Djeda Božićnjaka.
Božićno jutro donijelo je bogatu trpezu, fini ručak s intermezzom uspavljivanja pomlatka, nešto igre na snijegu, poziva prijateljima i par božićnih filmova. Sve u svemu, vikend kao i drugi. Velika uvertira za mali pomak od rutine.
A čarolija? Više sreće dogodine…
Dvojčeki.com
Sve pripreme, od čišćenja kuće, kompiliciranog plana koji će kolači krasiti blagdanski stol, božićne kupovine samo su uvod za dva dana odmora u krugu obitelji. Kulminacija je, naravno, kićenje bora i darivanje koje smo ove godine, već izašli iz štosa dok nije bilo djece, planirali onako, kao u obiteljskim filmovima, a dobili niskobudžetno ostvarenje žanra katastrofe.
– Pa, gdje je nakit?
– Nemam pojma. Mislim da je u garaži.
– Nije. Gledala sam.
– Ti si ga spremala.
– Nisam. Ti si. Točno se sjećam…
Pronašli smo ga uz puno buke za sat vremena.
– A di su svjećice?
– Ne znam.
– Ti si ih pospremio.
– Ne. Ti si ih stavila…
Našli. Međutim, idu li svjećice prije dekoracija ili poslije, pitanje je osobnih preferancija, o kojima bi raspravljali nastavno na prethodnu debatu da krajičkom oka nismo ulovili jedno dijete kako trlja oči. Pospana je. OK, moramo se požuriti.
Postavili smo svjećice koje na kraju nisu radile, okitili bor i nastojanju animiranja djece za naša nastojanja obiteljske idile razbudili ih. Ha, ništa sad. Idemo jesti, pa ćemo otvoriti poklone još dok smo svi (bake) na okupu.
Odradivši tradiciju, bilo je šest sati navečer. Cure su trčale s novim igračkama okolo i bilo je očito da neće usnuti još nekoliko sati. No, mi smo bili spremni za drijemež. I jesmo, smirili smo se pred televizijom. S vremenom i djeca. A negdje na putu smo i zaspali, svi. Puno prije polnoćke, prije dolaska Djeda Božićnjaka.
Božićno jutro donijelo je bogatu trpezu, fini ručak s intermezzom uspavljivanja pomlatka, nešto igre na snijegu, poziva prijateljima i par božićnih filmova. Sve u svemu, vikend kao i drugi. Velika uvertira za mali pomak od rutine.
A čarolija? Više sreće dogodine…
Dvojčeki.com
You must be logged in to post a comment Login