"Meni su žene kao slonovi. Volim ih gledati, ali ne bih volio nijednu posjedovati!"
W.C. Fields
E, za razliku od ovog američkog komičara, popularnog u SAD-u ranih tridesetih godina prošlog stoljeća, koji je izgledao kao pijana karikatura Doktora Doolittlea, ja imam jednu. Ženu, a ne slonicu. U braku sam već skoro desetljeće i većinu energije tijekom tjedna trošim da ta zajednica opstane, tako da na radnom mjestu ne mogu dati previše; radim zericu više od propisanog minimuma. Sorry, svatko ima svoje prioritete u životu. Meni je privatni život svetinja, a zarađivanje za kruh neka vrsta plaćenog hobija.
Vratimo se mi na temu. Što je brak i kako ga preživjeti? Mnogi se muškarci muče s definicijom bračne zajednice. Za neke je to Alcatraz, mnogi ga uspoređuju sa Yumom ili Lepoglavom, milijuni bi pobjegli glavom bez obzira, romantičari vele da je to "ropstvo po vlastitoj volji"… I sad ti znaj!
Kolega Denis i ja, obojica teški papučari, pitali smo nedavno jednog starog zanatliju ("Sve radim. Krovove, drveninu, betoniram, gletam, švasam, pravim malu djecu, veliku djecu, na sve dajem garanciju….") što on, kao staromodni muškarac, misli da je potrebno za uspjeh bračne zajednice. Čovjek nam je iskreno rekao – dečki, kao prvo, muž i žena moraju imati zajednički jezik. Mi si mislimo, to imamo, i mi i naše žene govorimo hrvatski. Drugo, veli majstor, ja imam zadnju riječ u našoj kući. Čak i kad je, nastavlja, njegova supruga potpuno u pravu on joj to ne želi priznati jer, upozorava nas očinski, popusti li joj jednom, gotovo je, "kvocat" će mu svaki dan od jutra do mraka. Denis i ja smo zašutjeli. Ipak je ovo novo vrijeme, njegov savjet možemo objesiti mačku o rep ili za neki drugi dio njegovog tijela.
Po mom skromnom mišljenju, brak, što uključuje i izvanbračnu zajednicu, je kompromis koji podrazumijeva između ostalog i dobru raspodjelu moći. Što se odnosa snaga u kući tiče, apsolutnu moć u mom braku imam JA, ali sam je u potpunosti prepustio svojoj supruzi! To sam pametno riješio. Kad joj se otme, što je potpuno ljudski i razumljivo, pa na brzinu pokuša uspostaviti diktaturu, onda ja na petnaest minuta preuzimam vlast i ponovno vraćam sve na staro. Sve kao po udžbeniku, u skladu s teorijom društvenog ugovora.
Dalje, od iznimne važnosti je pravedna raspodjela bračnih dužnosti. Evo, moja žena radi, kao i ja, a kad dođe kući pere, kuha, pegla, čisti, usisava, plaća režije a pije ponekad u društvu pelinkovac i jeger. Ja isto imam svoje obaveze – pijem konjak, stock, votku, rakije svih vrsta, Karlovačko, bambuse, a nisu mi strani ni gembači. Mislim da je to prilično fer, nitko nije zakinut, svatko radi svoje.
Zatim, oboje šutke prelazimo preko muljanja druge strane. Kad ona kupi u Bandoleri ili u nekom drugom butiku haljinicu za tisuću dvjesto kuna a meni kaže da ju je platila "samo" 300 kuna, ja kimam s razumijevanjem, ali ipak skoknem do tog dućana i provjerim realnu cijenu. Za svaki slučaj. Da se mogu braniti dođe li do iznenadnog napada. Moja gospođa, pak, kad našvasan dođem u dva ujutro i pravdam se da smo imali veliku gužvu na poslu, miluje me po kosi i hrabri da izdržim taj veliki pritisak na radnom mjestu iako zna – a ja znam da zna! – da naša firma radi do 19 sati. Tada se uključuje alarm a poznato joj je da sam previše smotan da bih ostao zadnji i utipkao potrebnu šifru u alarmni uređaj. Tako vam je to, ja tebi, ti meni.
Povremeno, recimo jednom godišnje, neka je emancipirana frendica ili feministica opće prakse nahuška na mene, pa me moja draga napadne da bi barem tu i tamo mogao barem oprati suđe. Ja se ukočim kao žabac koji je naletio na kraljevsku kobru i onako, snuždeno, promrsim: "Gle, ako želiš rastavu…". Ona se zatim sledi i pređe na drugu temu. Tako ponovno uspostavljam mir u kući.
Što da vam kažem? Možda nisam role model suprug, ali, vjerujte, ima ih na stotine tisuća gorih. Međutim, sve je, naglašavam, bolje nego kad muškarac i žena ili dva muškarca ili eventualno dvije žene žive skupa i glođu se od jutra do mraka. U francuskom filmu "Mačak", snimljenom 1971. godine, Jean Gabin i Simone Signoret ostarjeli su bračni par i ne mogu smisliti jedno drugo. Nema zajedničkih interesa, nema radosti, naravno da nema ni seksa, nema ničega osim uzajamne mržnje i sitnih pakosti. Nakon što Jean Gabin nađe zadovoljstvo i ispunjenje u malom mačiću, Simone Signoret podivlja od ljubomore što je on sebi našao zanimaciju koja ga veseli i na sve načine pokušava … Taj film nema sretnog završetka, to vam garantiram, gledao sam ga dva puta.
Ja ne želim završiti kao njih dvoje i mislim da smo moja draga i ja – zasad! – pronašli put da nam se to ne dogodi. Svi mi koji smo se "zakopali" koristimo razne smicalice, umijeća ratovanja i diplomacije, ulizivanja i druga oružja ne bi li ono "u dobru i zlu" trajalo što duže i što kvalitetnije. A to nije lako. Zašto? Zato što je monogamija suprotna ljudskoj prirodi!
W.C. Fields
E, za razliku od ovog američkog komičara, popularnog u SAD-u ranih tridesetih godina prošlog stoljeća, koji je izgledao kao pijana karikatura Doktora Doolittlea, ja imam jednu. Ženu, a ne slonicu. U braku sam već skoro desetljeće i većinu energije tijekom tjedna trošim da ta zajednica opstane, tako da na radnom mjestu ne mogu dati previše; radim zericu više od propisanog minimuma. Sorry, svatko ima svoje prioritete u životu. Meni je privatni život svetinja, a zarađivanje za kruh neka vrsta plaćenog hobija.
Vratimo se mi na temu. Što je brak i kako ga preživjeti? Mnogi se muškarci muče s definicijom bračne zajednice. Za neke je to Alcatraz, mnogi ga uspoređuju sa Yumom ili Lepoglavom, milijuni bi pobjegli glavom bez obzira, romantičari vele da je to "ropstvo po vlastitoj volji"… I sad ti znaj!
Kolega Denis i ja, obojica teški papučari, pitali smo nedavno jednog starog zanatliju ("Sve radim. Krovove, drveninu, betoniram, gletam, švasam, pravim malu djecu, veliku djecu, na sve dajem garanciju….") što on, kao staromodni muškarac, misli da je potrebno za uspjeh bračne zajednice. Čovjek nam je iskreno rekao – dečki, kao prvo, muž i žena moraju imati zajednički jezik. Mi si mislimo, to imamo, i mi i naše žene govorimo hrvatski. Drugo, veli majstor, ja imam zadnju riječ u našoj kući. Čak i kad je, nastavlja, njegova supruga potpuno u pravu on joj to ne želi priznati jer, upozorava nas očinski, popusti li joj jednom, gotovo je, "kvocat" će mu svaki dan od jutra do mraka. Denis i ja smo zašutjeli. Ipak je ovo novo vrijeme, njegov savjet možemo objesiti mačku o rep ili za neki drugi dio njegovog tijela.
Po mom skromnom mišljenju, brak, što uključuje i izvanbračnu zajednicu, je kompromis koji podrazumijeva između ostalog i dobru raspodjelu moći. Što se odnosa snaga u kući tiče, apsolutnu moć u mom braku imam JA, ali sam je u potpunosti prepustio svojoj supruzi! To sam pametno riješio. Kad joj se otme, što je potpuno ljudski i razumljivo, pa na brzinu pokuša uspostaviti diktaturu, onda ja na petnaest minuta preuzimam vlast i ponovno vraćam sve na staro. Sve kao po udžbeniku, u skladu s teorijom društvenog ugovora.
Dalje, od iznimne važnosti je pravedna raspodjela bračnih dužnosti. Evo, moja žena radi, kao i ja, a kad dođe kući pere, kuha, pegla, čisti, usisava, plaća režije a pije ponekad u društvu pelinkovac i jeger. Ja isto imam svoje obaveze – pijem konjak, stock, votku, rakije svih vrsta, Karlovačko, bambuse, a nisu mi strani ni gembači. Mislim da je to prilično fer, nitko nije zakinut, svatko radi svoje.
Zatim, oboje šutke prelazimo preko muljanja druge strane. Kad ona kupi u Bandoleri ili u nekom drugom butiku haljinicu za tisuću dvjesto kuna a meni kaže da ju je platila "samo" 300 kuna, ja kimam s razumijevanjem, ali ipak skoknem do tog dućana i provjerim realnu cijenu. Za svaki slučaj. Da se mogu braniti dođe li do iznenadnog napada. Moja gospođa, pak, kad našvasan dođem u dva ujutro i pravdam se da smo imali veliku gužvu na poslu, miluje me po kosi i hrabri da izdržim taj veliki pritisak na radnom mjestu iako zna – a ja znam da zna! – da naša firma radi do 19 sati. Tada se uključuje alarm a poznato joj je da sam previše smotan da bih ostao zadnji i utipkao potrebnu šifru u alarmni uređaj. Tako vam je to, ja tebi, ti meni.
Povremeno, recimo jednom godišnje, neka je emancipirana frendica ili feministica opće prakse nahuška na mene, pa me moja draga napadne da bi barem tu i tamo mogao barem oprati suđe. Ja se ukočim kao žabac koji je naletio na kraljevsku kobru i onako, snuždeno, promrsim: "Gle, ako želiš rastavu…". Ona se zatim sledi i pređe na drugu temu. Tako ponovno uspostavljam mir u kući.
Što da vam kažem? Možda nisam role model suprug, ali, vjerujte, ima ih na stotine tisuća gorih. Međutim, sve je, naglašavam, bolje nego kad muškarac i žena ili dva muškarca ili eventualno dvije žene žive skupa i glođu se od jutra do mraka. U francuskom filmu "Mačak", snimljenom 1971. godine, Jean Gabin i Simone Signoret ostarjeli su bračni par i ne mogu smisliti jedno drugo. Nema zajedničkih interesa, nema radosti, naravno da nema ni seksa, nema ničega osim uzajamne mržnje i sitnih pakosti. Nakon što Jean Gabin nađe zadovoljstvo i ispunjenje u malom mačiću, Simone Signoret podivlja od ljubomore što je on sebi našao zanimaciju koja ga veseli i na sve načine pokušava … Taj film nema sretnog završetka, to vam garantiram, gledao sam ga dva puta.
Ja ne želim završiti kao njih dvoje i mislim da smo moja draga i ja – zasad! – pronašli put da nam se to ne dogodi. Svi mi koji smo se "zakopali" koristimo razne smicalice, umijeća ratovanja i diplomacije, ulizivanja i druga oružja ne bi li ono "u dobru i zlu" trajalo što duže i što kvalitetnije. A to nije lako. Zašto? Zato što je monogamija suprotna ljudskoj prirodi!
You must be logged in to post a comment Login