Povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama razgovarala sam s gospođom Fani Bugarin Šoljan, programskom koordinatoricom za ljudska prava iz Centra za građanske inicijative Poreč (CGI) koja više od desetljeća predano pomaže žrtvama nasilja.
Za svoj rad lani je nagrađena godišnjim priznanjem za unapređivanje sustava podrške žrtvama i svjedocima te pružanje podrške žrtvama i svjedocima kaznenih djela i prekršaja nasilja u obitelji.
Kad sam joj rekla da se divim njezinoj predanosti, skromno mi je odgovorila kako se ovaj posao drugačije ni ne može raditi. Kaže, sjeća se svake žene koja je pokucala na vrata Centra u kojem radi već 12 godina i da pamti sve slučajeve.
Naglašava kako su dobri rezultati plod međusektorske suradnje te neprestanih edukacija i usavršavanja. Centar za građanske inicijative Poreč član je Mreže podrške i suradnje za žrtve i svjedoke/inje kaznenih djela, u kojoj je 11 organizacija i preko koje ih najviše žena kontaktira.
Kako u praksi funkcionira pomoć ženama koje su žrtve nasilja?
Od samih početaka Centra, a onda sustavnije kroz Mrežu podrške i suradnje za žrtve i svjedoke/inje kaznenih djela pružamo direktnu podršku i zaštitu ženama žrtvama nasilja.
Kada nam se jave nastojimo ih slušati, razumjeti i prepoznati njihovu potrebu. Razgovaramo tada o mogućnostima u odnosu na njihove potrebe, dogovaramo korake koji slijede, a ako su već u kaznenom postupku, nastojimo im na razumljiv način objasniti situaciju i pripremiti je za idući korak. S njima smo na policiji, sudu, gdje god treba.
Dobro je u tim razgovorima podržati odluke za promjenom, iskreno im odgovarati na pitanja, ne obećavati nešto na što mi ne možemo utjecati i biti tu, tu za njih.
Ponekad su ti razgovori informativni, ponekad pravne tematike, a najčešće je u njima puno emocija, razumijevanja, bliskosti i povjerenja. Želim naglasiti da u timu imamo pravnicu i psihologinju, vanjske suradnice, koje također pružaju pravno i psihološko savjetovanje.
Svaka osoba koja nam se javi ima jedinstvenu priču. Svaka od njih drugačije proživljava situaciju. Nisu u istim pozicijama, okruženjima ni životnim okolnostima. Ne postoji dvije iste sudbine.
Spirala nasilja
No, bitno je naglasiti da, kada napravimo odmak i pogledamo slučaj „izvana“, kod svih žena koje nam dolaze postoji nešto zajedničko – nasilje kojem su podvrgnute uvijek je pitanje moći i kontrole.
Prepoznaje se spirala nasilja i često se žrtve nose sa sličnim dodatnim problemima koji idu uz samo nasilje, a to su ekonomska ovisnost, problem stanovanja, osjećaj straha, srama, nesigurna budućnost.
Zato je važno i još neko vrijeme nakon kaznenog postupka ženama pružati podršku – emocionalnu, psihološku, nerijetko i pravnu.
Savjete u smislu ‘sad ću ja Vama reći što trebate učiniti’ ne dajemo. To nitko ne želi slušati, a osobito ne ona žena koja se upravo pokušava maknuti od nekoga tko „najbolje zna“ što je dobro za nju.
Koliko često se žene vraćaju zlostavljaču?
Žene se često vraćaju zlostavljaču. Nekada i više puta. Vrlo rijetko prvi odlazak bude i konačni.
Nasilje se ne događa preko noći, nije to jedan incident pa da je nakon njega odmah sve jasno. Kompleksno je, često dugotrajno s puno složenih situacija koje treba prevladati.
Iz mog iskustva rada sa ženama, jako je važno održati kontakt, biti uz nju svaki puta kada ode od zlostavljača, razumjeti je, ne osuđivati. Biti joj podrška i neprestano podsjećati da se iz nasilja može izaći i da se od nasilja može oporaviti.
Nedavno sam negdje pročitala i slažem se s time: dajte ženama posao i mjesto gdje mogu živjeti i vidjet ćete kolike će ostati. To mogu potvrditi kroz vlastito iskustvo rada sa ženama žrtvama nasilja.
Osim fizičkog nasilja, dolaze li vam žene po savjet ili pomoć i zbog drugih vrsta zlostavljanja?
Fizičkom nasilju najčešće prethode druge vrste nasilja, ekonomsko, psihičko, izolacija žena od prijatelja, prijateljica, obitelji. Javljaju nam se žene koje su pretrpjele silovanje, koje prolaze seksualno uznemiravanje, psihičko i ekonomsko nasilje, koje su žrtve osvetničke pornografije, no nerijetko se to nasilje ne prepoznaje.
Zašto se nasilje ne prepoznaje?
Taj odgovor treba tražiti u svim porama našeg društva, od obitelji, odgojno obrazovnih institucija, medija, političkog, javnog i društvenog života – mi smo ipak još uvijek patrijarhalno društvo.
Čak ni žene koje nam dolaze često nisu svjesne nasilja kojem su bile izložene. To je zato što ga normaliziramo u politici, javnom prostoru, zajednici i obitelji.
Što svi mi možemo učiniti kako bi se stanje popravilo?
Nasilje je društveni problem i za početak na njega treba tako gledati, što znači da se problemom nasilja trebamo baviti svi.
Voljela bih da naučimo nenasilno komunicirati i živjeti, a dugoročno da istinski počnemo raditi na prevenciji nasilja.
Prevencija i edukacija su najvažnije u borbi protiv nasilja
U Centru za građansku inicijativu upravo to radimo. U trećim razredima srednje škole održavamo radionice o nenasilju. S mladima pričamo kako prepoznati nasilje, o vrstama nasilja, o nasilju u partnerskim vezama i kako se maknuti iz nasilnog odnosa, o osobnim granicama te gdje potražiti pomoć.
Mladi danas imaju pristup svim mogućim informacijama, a one su svakakve, što nije dobro. Zato su otvoreni razgovor i radionice na kojima će dobiti prave informacije način da se stvari mijenjaju na bolje.
Veseli nas njihova reakcija – žele znati i razumjeti, žele, a to je jako važno, razgovarati i izmjenjivati iskustva unutra razreda, bez osuđivanja.
Također, žele razgovarati s osobama koje su stručne. Pitaju, traže argumente, podatke, statistike, iskustva.
Dužni smo im dati informacije, podučiti ih, a ne uskratiti ih pa se čuditi kada se nešto dogodi. Edukacija treba biti sustavna i početi već u vrtiću. Naravno, mora biti primjerena dobi.
Nasilje nije urođeno, ono stječe se kroz život.
Smanjuje li se ili raste broj žena koje traže pomoć i kako to komentirate?
Broj prijava svih kaznenih djela je u porastu. Istarska županija je u samom vrhu u RH, no ne mislim da je ta brojka viša u našoj županiji jer je više kaznenih djela, već zato što ih se više prijavljuje, a to je posljedica dobrog međusektorskog rada, osvještavanja o nasilju i povjerenja koje žene imaju u nas.
Koliko i kako je zajamčena anonimnost sigurnih kuća?
Ja prva ne znam adrese sigurnih kuća. To je moj vlastiti odabir kako bih zaštitila sebe, ali i osobu koja u nju ide.
Postoje protokoli po kojima se postupa. Osobno nemam negativnih iskustava.
Surađujemo sa stručnim timovima sigurnih kuća kao i svim institucijama koje su uključene u postupak kad govorimo o prijavi i procesuiranju samog kaznenog djela.
Važno je znati kome se obratiti, poznavati protokol i prilikom smještaja u sigurnu kuću prepustiti stručnjacima da budu nadležni za daljnji rad.
Možete li nam izdvojiti slučaj koji vas je najviše potresao, ali i onaj pozitivan koji vas motivira da radite predano i dalje?
Svakoj je žrtvi njezina priča najteža i najgora. Svaka priča je potresna. Bitno nam je da možemo biti uz osobu kad izlazi iz tog pakla. U trenutku kada uspije život uhvatiti u svoje ruke, pružiti joj podršku. Pokazati joj da se nasilje može prekinuti, da se može oporaviti i nastaviti živjeti.
To je ono što nas sve vuče dalje. OK i malo inata i bunta kad netko od gore kaže „ne treba, ne može“!
Što je zajedničko ženama koje se uspiju maknuti od nasilnika i nastaviti slobodne svoj život?
Njihov život, njihova sloboda i vjera u sebe.
