Postoji ta neka, gotovo mitska, skupina ljudi koja raspolaže nečim što je meni postalo gotovo nedostižan luksuz – nevjerojatnom količinom slobodnog vremena. Ne govorim o ljudima koji vikendom stignu pročitati knjigu, otići na izlet ili pogledati tri epizode serije. Govorim o profesionalnim pratiteljima tuđih života, ljudima koji su u stanju satima analizirati osobu koju, prema vlastitim riječima, ne mogu smisliti. Znaju gdje je bila, što je obukla, što je kupila, s kim se posvađala, koliko je prije pet godina koštala neka njezina suradnja i je li možda jednom rekla nešto što nije potpuno kompatibilno s nečim što je rekla prekjučer.
Posebno su popularne influencerice. Postoje teme na forumima i Redditu, TikTok profili, komentari ispod komentara i cijele male istraživačke redakcije sastavljene od ljudi koji za svoj posao nisu plaćeni, ali mu pristupaju kao da u ponedjeljak ujutro moraju predati izvještaj DORH-u. Pronalaze stare fotografije, uspoređuju izjave, kopaju po poslovnim registrima, analiziraju bivše dečke, sadašnje muževe, prijateljice, stanove, automobile, putovanja i torbice. I sve to rade zbog osobe za koju će vam nakon četiri sata istraživanja mrtvi-hladni napisati: „Koga ona uopće zanima?“ Pa tebe, mamu mu poljubim!
E, to je razina unutarnje kontradikcije kojoj se moram pokloniti.
Cancel kultura nije isto što i kritika javnih osoba
Da se razumijemo, javna osoba nije zaštićena vrsta. Ako zarađuješ od publike, serviraš joj svoj život, neću ulaziti u to koliko je lažan, prodaješ joj proizvode, preporučuješ nešto što možda ni sama ne koristiš, sasvim je legitimno da te netko u nekom trenutku prozove. Novinari to rade otkad postoji novinarstvo, a potrošači imaju pravo reći da je nešto prijevara. Ni sama nisam pošteđena takvih analiza.
No, to je netema. Problem je što smo od kritike vrlo brzo došli do kolektivnog sporta u kojem više nije važno što je netko napravio nego koliko daleko možemo otići dok ga rastavljamo na proste dijelove.
To je bullying…
„Raskrinkavanje“ poznatih i manje poznatih postalo je internetski sport
I onda dolazimo do famoznog „raskrinkavanja“. Obožavam tu riječ. Ima težinu. Zvuči kao da je upravo otkrivena međunarodna mreža trgovine oružjem, a ne da je žena prije tri godine tvrdila da ne koristi botoks pa se netko sada kune da joj se čelo sumnjivo malo miče.
„Raskrinkali smo je!“
Dobro. Hoćemo zvati Interpol ili ćemo ipak prvo popiti kavu, pa se požaliti na muža i djecu?
Još mi je fascinantnija potreba za kažnjavanjem. Više nije dovoljno zaključiti da je netko kreten i nastaviti sa svojim životom. Treba mu oduzeti suradnje, javiti se brendovima, masovno ga otpratiti, prijaviti profil i, po mogućnosti, pobrinuti se da više nikada ne zaradi euro. Ako se ispriča, isprika nije iskrena. Ako se ne ispriča, bahat je. Ako objasni što se dogodilo, opravdava se. Ako šuti, očito nešto skriva. Sud je zasjedao, presuda je donesena, žalba nije dopuštena, a sudac je profil bez fotografije koji se zove „Krafnica89“.
Krafnica89? Je l’ to ona isfrustrirana krava koja sedam sati dnevno drka po tipkovnici dok joj se muž opija u lokalnoj birtiji, a djeca jedu hladne hrenovke? Kako to zvuči? Odvratno? Naravno. Upravo sam potpuno nepoznatoj ženi izmislila cijeli život na temelju njezina nadimka. Otprilike tako funkcionira i pola interneta.
Ljudi, ne možemo nekoga smaknuti samo zato što je glup, nepromišljen ili blesav. Pa, nestalo bi nas!
Anonimni komentari: kada je vrijeđanje postalo „iznošenje mišljenja“?
Anonimnost? Ma to je raspuknuti rajsferšlus na ustima svake kukavice. Kad sakriješ to svoje nesretno ime iza lažnog profila, najednom postaneš moralna vertikala. Tada vrlo lako možeš drugoj ženi objasniti da je ružna, stara, debela, loša majka, sponzoruša i nesposobna, a zatim dodati da „samo iznosiš svoje mišljenje“. Osobito volim onaj zaključak čest kod ograničenih ljudi – „pametnom dosta“.
Što je tu pametno? Internet je, između ostalog, uspio pretvoriti elementarnu nepristojnost u borbu za slobodu govora. Nekada si jednostavno bio idiot. Danas si društveno angažiran. Dakle, sve se radi u ime nekog višeg cilja. Nitko ne trača, nego upozorava. Nitko ne uživa u tuđem poniženju, nego zahtijeva odgovornost. Nitko nije opsjednut, nego prati situaciju. Čovjek bi pomislio da iza svega stoji golema briga za društvo, transparentnost i bolja budućnost čovječanstva, dok ne pročitaš 126 komentara o tome zašto je nekoj ženi guzica na jednoj fotografiji veća nego na drugoj.
Ljudi koje ne volim imaju jednu veliku prednost – ne pratim ih
Možda sam samo ljubomorna. Jedva stignem kvalitetno pratiti vlastiti život. Imam „ljude koje ne volim” i znate koliko vremena dnevno trošim na njih? Otprilike nula minuta.
To je jedna od velikih prednosti kad ti netko ide na živce: ne moraš ga gledati. Instagram čak ima opcije unfollow, mute i block, tehnološka dostignuća koja su, čini se, prošla potpuno nezapaženo kod ljudi koji već četvrtu godinu svakodnevno prate tu „jebenu spodobu“ koju „ne mogu smisliti“. Ako mi u nekim čudnim suradnjama „iskoče“ dok sam osobito nadrkana, prevrnem očima, požalim se Anji ili Tajči – i završim!
Ne mislim da je cancel kultura pravi naziv za ovo što gledamo. Cancelanje barem podrazumijeva da nekoga želiš maknuti iz svog vidokruga. Ovi ljudi svoje omražene osobe ne žele maknuti. Trebaju ih. A to je možda i najkomičniji dio cijele priče: najveći fanovi nekih influencera/poznatih osoba možda uopće nisu ljudi koji ih vole. To nije fan. To je Fan Bully.
Fan pogleda story i nastavi živjeti. Hater napravi screenshot, zumira ga, prenese na Reddit i drka po njemu do ponoći.
Pa ti vidi tko je tu zapravo bolestan, lud i opsjednut.