Ništa mi se ne da. Znate ono stanje kad vam se ne da ništa, nešto želite, ne znate što i tako u krug. Ja igram igricu 'Mahjong Titans' na kompu, zurim u taj ekran i razmišljam o svemu. I ničemu. Mislim da ću si pogledati neki dobar film. Možda '500 Dana ljubavi'? Koliko je to? Godina i pol. Hm. Vidjeti ćemo.
Imamo novo lice na ekranu i portalu a zove se Ivo Josipović. Dobra mi je spika sa hrvatskim stilistima i gospođi J. A evo, ukazao se i Tuđman. Huh. Nemožete ni zamisliti kako moja baka uvijek opsuje kad ga vidi ili ga netko spomene. Ja znam o politici onoliko koliko mi treba. Ne živciram se, ne polemiziram o tome, malo se samo hranim člancima iz novina, i to mi je dovoljno.
A tek ova strava, potres. Haiti! Strahota jedna. Toliko stradalih ljudi, masovne grobnice, glad, bijeda, razbojništvo na ulicama. Strahuje se od izvora zaraze kojom bi mogli biti pokošeni ljudi koji su preživjeli. Fotografije – šokantne. I opet se zapitaš, što ti je život?! Cijelo vrijeme nešto gradiš, stvaraš, kombiniraš, preživljavaš, boriš se. I onda te poklopi sestrin krevet na kat i doviđenja. Što si radio, gdje si bio, nije više važno. Pih! Takve stvari me često tjeraju da se prestanem žestiti zbog stvari koje su tako nevažne. Da sam sretna što imam ono što imam, da mogu ići na špicu piti kavu s prijateljicom, s majkom na ručak, s dragim na kraj svijeta. Da mogu svog oca gnjaviti da mi kupuje haljine koje su mi "zadnje" što ću kupiti. Ovaj mjesec, jel?
Kad sam počela pisati tekstove ovdje, obećala sam sama sebi da se neću bakćati s aktualnim temama, da neću pisati o tragedijama, i eto sad vidim da me malo obuzelo, potreslo me. Bolje da se bacim na neke vesele teme. Cijeli tjedan sam u nekom super muvingu, slušala sam predavanja, pisala sam zadaće i bila vrijedna, sistematizirala plan za daljnje akcije. Puna sam elana. I redovito treniram. To mi je jako važno za duh. A i tijelo, naravno. Osjećam se prilično obloženo pa se malo štedim i s hranom. Ne dugo. U ponedjeljak mi stiže otac, a onda su lonci uvijek puni. Doduše, mama se prijeti da ću ja kuhati jer ona radi. Hello! Nemam vremena još i za kuhanje, i ovaj tjedan sam nekako došla do zaključka da trebam kućnu pomoćnicu. Ne stignem učiti, peglati, laštiti, kuhati, juriti.. Pa čak i kad se iz kreveta dignem u 8 sati. Uvijek iskrsne neka obaveza. Onda stisnem na gas jer ne stižem, lakiram nokte u autu i čupam obrve dok pretičem. Ha ha!
Danas sam imala samoprozvani slobodan dan, pa sam ujutro nakon sporta otišla u grad s prijateljicom na kavu. Nismo se vidjele u novoj godini pa je bilo materijala za čavrljanje. Bilo je dosta hladno, ali ja to nisam shvatila ozbiljno, pa sam paradirala u kratkom kožnom šorcu. I nosila sam svoj novi šešir. Koji mi je svako malo poletio. Fascinantno mi je što si uvijek svjesno dozvolim neku komplikaciju. Te vesta pada sa ramena, rame golo, vani 3 stupnja. Pa štiklom upadnem u najmanju rupicu na Korzu i posrnem. Onda mi je šal omotani predebeo da zakopčam kaput. Sjedam u autu, pomičem kapuljaču i počupam malo krzna. Ma! A najzabavnije mi je kad idem s parkinga pa moram onaj papirić naciljati u aparat. Samo čekam da ožežem s autom jedan dan taj stup. A onda još i priča sa chekingom gdje mi je ključ od auta. Otkad sam ga jednom izgubila, postala sam preoprezna i to se pretvorilo u paranoju. Taj štos je koštao 1500 kn. Ne ponovilo se. Nikome to ne želim. Telefoooooooooon mi zvoni.
38:05 minuta sam razgovarala sa prijateljicom i ogladnila. Kad samo pomislim da bi trebala jesti musle sad, odmah sam sita. Danas smo ja i mama bile na ručku u jednom talijanskom restoranu. Jela sam teletinu punjenu sa prštom i mozzarelom i kaduljom. Previše kadulje. Nije mi se svidjelo baš. Mama je uzela biftek ali tek kad je doletio na stol se sjetila da nije zatražila jače pečen pa sam ja pojela pola. Ružičasto meso. Uvijek kad vidim takvo meso, ili sirovo, sjetim se kada sam kao klinka bila na jednoj baletnoj predstavi pa sam u backstageu imala priliku vidjeti kako djevojke vade meso iz papučica. Sweet.
Bila sam u knjižnici i vratila sam se svojem starom dobrom Murakamiju. Neznam jeste li ga čitali, ako niste – probajte. Zainteresirala me i knjiga '1001 film koje trebate pogledati', ali na žalost ne posuđuju je, pa ću kopati po njoj kada budem imala viška vremena u gradu. Naravno, da sam našla i nekoliko "krpa" na saletu koje mi trebaju u ormaru. Danas sam vidjela da su neke vješalice na podu, zjape, pa eto da ne budu tužne. A haljina nikada dosta. A sad idem lakirati nokte. Ostanite lijepe i lepršave. Slikala sam se za blog. D će opet pošizit jer ih mora malo uredit a mora puno učit a ja bi ga stalno zafrkavala a on je tako ozbiljan kad ima obaveze… kao i svi muški.
You must be logged in to post a comment Login