Ne tako davno, na početku ove sezone, ne znam je li slučajno, a vjerujem da ništa u životu nije slučajno, odabrala sam mijenjati perspektivu te širiti poruku zašto smatram da je to put ka uspjehu, u vježbanju, ali i životu općenito.
Zašto je važno baš ovih dana ovih dana mijenjati perspektivu? Osvrnut ću se kratko, iako ne savjetujem, već radije govorim iz vlastitog iskustva koje će možda nekom pomoći.
U ovom silnom kaosu, za koji smatram da smo potpuno odgovorni svi mi, gledam one koji paralizirani, u totalnoj panici i strahu, kupuju sve što nađu na policama, kao da je sudnji dan, na razmišljajući da se odgovornosti ne može pobjeći čak ni u 4 zida svoje kuće.
S druge strane, gledam i one koji su apsolutno sigurni kako se njima ništa ne može dogoditi, jer ovo se ne događa njima, a tim gore ako su uz to još apsolutno neodgovorni i sebični te svojim ponašanjem ugrožavaju tuđe živote.
Uvijek sam trudila biti negdje u sredini, jer smatram da u svemu moramo naći balans i baš njemu težiti. Odgovorno sam zatvorila svoj E-motion studio, jer to smatram jedinim ispravnim postupkom. Nisam morala ni željela čekati upute Nacionalnog stožera civilne zaštite da mi kaže moram li to učiniti. Moja savjest to nalaže, jer koja je god teorija istina, od kuda virus dolazi i zašto nam se to događa, u ovom trenu, to je najmanje važno. Važno je da iz svakog iskustva naučimo, jer baš svako iskustvo u životu samo je još jedna prilika za buđenje svijesti i promjenu perspektive. Naučila sam do sada u životu da baš ništa ne odlazi dok ne naučimo lekciju.
Stoga je moja perspektiva da itekako puno toga iz ovoga možemo naučiti. Možemo naučiti i uvidjeti da nismo tako „veliki“ kako mislimo i nažalost osjećamo i da je vrijeme da itekako usporimo i reflektiramo što i zašto nam se sve ovo događa. Možda je stvarno vrijeme da se probudimo i da shvatimo koliko malo kontrole imamo, iako je neprestano držimo, jer nam ona daje samo onu prividnu sigurnost.
Mislim da je vrijeme da prestanemo mrziti, i sebe, a time posljedično i druge te da počnemo voljeti, ali ne iz onog sebičnog mjesta, već iz prave ljubavi, iako je sami nismo dobili. Vrijeme je da naučimo biti strpljivi, odgovorni, brižni i doista zahvalni.
Jednom riječju, možda da naučimo biti bolji i kvalitetniji ljudi.
Drage moje, koliko god bila teška situacija u kojoj se nalazimo, sigurna sam da konstantno razmišljamo što i kako ćemo SUTRA – platiti režije ili izvući se iz ovog kaosa u kojem smo se našli. Možda bismo trebale biti u sadašnjem trenutku i umjesto brige za sutra, pitati se, što možemo učiniti već SADA da zatvorimo krug i da se ovakve stvari više ne događaju?!
Iako sumnjam da će se to globalno ikada dogoditi, ali ne prestajem se nadati da će svako od nas možda malo preispitati sebe i što može već SADA učiniti da bude bolji čovjek sam prema sebi, prema prirodi i prema drugima.
Jedino tako svi ćemo imati bolje SUTRA.
Umjesto da kukam kako ću sutra, jer svi imamo isti scenarij, ja sam sigurna da ću ovo vrijeme iskoristiti za sve ono za što nikad nemam dovoljno vremena. Najvažnije, bit ću s vlastitim djetetom, jer za bezbrižnu igru s njom uvijek je premalo vremena.
Trudit ću se držati svoje dobro raspoloženje, jer ono pogoduje jačanju imuniteta i smanjuje strah. Bit ću i sama sa sobom, jer to je danas ipak najteže, ali jedini put ka promjeni.
Za kraj ću zahvaliti mojoj prijateljici i klijentici, doktorici Ivoni, koja je na prvoj liniji fronte i koja je odavno apelirala, kao i mnogi liječnici ovih dana koji apeliraju da ostanemo kod kuće, jer su oni tamo zbog nas.
Bilo bi lijepo da svi osvijestimo, ako još nismo do sada, da tako ne čuvamo samo nas, već ono jednako važno, čuvamo druge.
