Kad su plemenite stvari postale sramotne? Kad je postalo važnije koliko novca imaš nego kakav si čovjek? Je li to tako oduvijek!?
Odnedavno mi je potpuno jasno koliko su mi određene vrijednosti bile iskrivljene.
Prošle godine počela sam raditi kao njegovateljica u Austriji. Djelomično zbog pandemije i zbog krivih poteza od prije, djelomično zbog izazova i prilike za rast, odlučila sam postati gastarbajter. I zaista je tu bilo dosta izazova, što zbog potpune promjene načina života do njemačkog jezika za kojeg sam vjerovala da ga ne volim.
Samo si njegovateljica?!
Ali najveći izazov je bio opravdati sebi da ću to raditi. Naravno, veliki dio je i što će ljudi reći ali sve to prvenstveno dolazi od mene. I moj dio koji je za sebe imao neke grandiozne ideje nije mogao prihvatiti da sam “samo njegovateljica”. Što je zapravo jako tužno i prije svega potpuna neistina.
I kako sam sama podcjenjivala vrijednost tog posla i precjenjivala neke druge, naravno da sam se srela i s komentarima poput: “Čuvaš babe? ili “Pereš babama guzice?”
Osim što to uopće nije tako, važnije je koliko je plemenito pomoći ljudima. Ali u ovom društvu u kojem živimo to i nije baš nešto. Jeste kad se priča o tome ali u praksi većina od nas nastavi živjeti svoj život i “iza leđa” komentira.
Ali najviše komentara dolazilo je iz moje glave.
“Sram je najmoćnija, glavna emocija. To je strah da nismo dovoljno dobri.”
Brene Brown
Nema šanse da je to tako
Tako je s mnogim stvarima koje živimo. Uopće više ne vidimo istinske vrijednosti nego je važan nekakav izmišljeni status i iluzorne vrijednosti. I sama sam mislila da je bolje bilo što nego pomoći osobi da kvalitetnije živi i dočeka kraj života s dostojanstvom.
Ta spoznaja me zgrozila.
Srećom nije mi prvi puta da osvještavam brojne obrasce za koje bi svjesno tvrdila da nema šanse da su dio mene.
Ali jesu jer sam čovjek. Jer sam čovjek koji je odrastao i živi u svijetu u kojem je sasvim u redu izrabljivati djelatnike, odletjeti u svemir na deset minuta i još im se zahvaliti. I onda mi to još i veličamo kao uzor i dokaz da ako dovoljno dugo radiš, bude poslušan i dobar građanin i ti ćeš tako! Ozbiljno!?
I nije sve to opravdanje za moju nesvjesnost! Ovaj svoj primjer koristim da vas pozovem da prepoznate vlastite iskrivljene vrijednosti i obrasce ponašanja. Znam da se o tome ne priča jer se toga treba sramiti ali i to je samo još jedan dio stare paradigme.
I vrijeme je da sve izađe na vidjelo!
Budimo plemeniti
Priznajmo si i oslobodimo se okova ovakvog načina razmišljanja.
Budimo plemeniti i budimo humani! Zapitajmo se doprinosi li to što svaki dan radim osam, mnogi i više, sati da ovaj svijet bude bolje mjesto. Pomaže li to meni da se osjećam zadovoljno i motivira li me da se razvijam kao osoba?!
Preispitajmo i ostale vrijednosti u životu. Ima li smisla to što živimo? Što ćemo misliti o svemu tome kad ostarimo? Hoćemo li biti zadovoljni vremenom koje smo uložili u posao ili obitelj? Ili ćemo si zamjerati što smo zbog ovoga ili onoga propustili puno toga?
“Danas ste najstariji što ste ikada bili, i najmlađi koji što ćete ikada više biti.”
Eleanor Roosevelt.
Sad ili nikad
Sad je vrijeme da o tome razmišljamo i nešto napravimo.
I još važnije, suočimo se s vlastitom prolaznošću i činjenicom da nam starost nije garantirana. Ni o tome nije popularno razmišljati ili pričati ali nitko nam ne garantira starost. Nitko nam ne garantira da ćemo stići ostvariti sve to što smo zamislili, a često ni ne znamo zbog čega to želimo. I onda još gubimo vrijeme na zamjeranje sebi ili drugima što nešto nismo ili oni nisu.
Nitko nam ne garantira ni sutra. I to je samo jedna od stvari koje sam naučila radeći kao njegovateljica.
“Starost je kao i sve ostalo. Da bi uspio, moraš početi mlad.”.
Theodore Roosevelt.
Živimo!
Svakome preporučujem da se podruži sa starim ljudima. I ne samo iz svoje obitelji. Prvenstvo zbog njih ali benefit za nas same je neprocjenjiv.
Oprostimo si sve što je bilo! Sve što nismo ili smo trebali. Održavajmo um zdravim opraštanjem sebi i drugima, otpuštanjem nekorisnih navika i pretjeranog razmišljanja.
Održavajmo tijelo fleksibilnim i dišimo svjesno. To će nam pomoći da se i u starosti osjećamo bolje, ako ju dočekamo, ali što je još važnije pomoći će nam da se sada osjećamo bolje.
Malo pomalo mijenjamo ono što nam ne koristi i što ne koristi ljudskom rodu u cjelini.
Budimo zahvalni za svaki trenutak jer možda nemamo sljedeći.
Ali nemojmo se bojati i pokušavati se od toga zaštiti jer to je uzaludan trud i samo gubimo vrijeme. Nego živimo!
Smrt je dio života i trebamo je slaviti jer nam daje priliku da shvatimo koliko je čudo to što smo uopće živi. Volimo se jer svi smo u osnovi isti i želimo da nam je dobro i da je našima dobro.
Osvijestimo konačno da su svi ovi ljudi na svijetu naši i pomozimo jedni drugima. Zato smo ovdje!
Sve ostalo je iluzija kao i misliti da idem u Austriju čuvati babe.
“Nisam sposobna zamisliti beskonačnost, a ipak ne prihvam konačnost. Želim da se ova avantura koja je kontekst mog života nastavi bez kraja.”
Simone de Beauvoir
Autorica Ivana Song.
