Spojite se s nama

Bok, što tražiš?

SheShe

Lifestyle

‘Daj mi desetak dana, i čekaj me u Limi’

Tomislav Perko: Čokoladica je odredila sljedeće odredište

Pleso, zagrebačka zračna luka.

Na istom sam mjestu gdje i prije koji mjesec, kad sam u pratnji oca stigao kući, nakon 540 dana smucanja po svijetu. Ponovno odlazim. Roditelji mašu dok mi ekipa iz osiguranja pregledava ručnu prtljagu. Dobro se drže, nisu čak ni suzu pustili. Iako ponovno idem na drugi kraj svijeta. Iako se neću vratiti barem godinu dana. Iako znam da bi dali sve na svijetu da ostanem u njihovoj blizini.

perko povratakIskreno, pao mi je kamen sa srca. – rekla mi je mama prije nego sam je zagrlio – Lakše mi je sada kada znam da ne ideš sam. Pazite jedno na drugo, javljajte se svaki dan. Ma možete i svaki drugi, sada kada znam s kim ćeš biti.

Vidio sam joj u očima da to i misli. Smirena je. Kao kad me je dočekala na ovom istom mjestu, par mjeseci ranije. Jadna moja mama. Ne mogu ni zamisliti kroz što je sve morala prolaziti zadnjih godina. Znat ćeš kad budeš imao svoju djecu – zna mi reći. Par puta sam se i zapitao – što ako mi dijete bude poput mene? Ako se odluči putovati svijetom autostopom, lutati pustinjama i džunglama, kampirajući i odsjedajući u domovima nepoznatih ljudi? O Bože.

Ukrcavam se u avion, i zamišljeno proučavam komad papira s mojim imenom. Jednosmjerna aviokarta. Odredište – Južna Amerika. Peru. Lima.

Polijećem.

Prisjećam se kako je tata, tri dana prije nego će krenuti iz Kenije za Hrvatsku, veselo poskočio kad sam mu rekao da se vraćam s njim. Kako smo nazvali mamu i javili joj da joj se ipak oba dječaka vraćaju kući. Kako smo proveli jedan dan u Istanbulu, šetali Taksimom, posjećivali divne džamije i slušali simultanu molitvu, provlačili se kroz kaos Grand Bazaara. Kako je tata upijao još jednu kulturu, još jedan drugi svijet, potpuno različit od onog na koji je naviknuo. Kako mi se zahvalio što sam se ipak vratio s njim, jer se sam ne bi znao vratiti.

perko istambulPrisjećam se kako su me oni najdraži dočekali na aerodromu, s velikim transparentom, kao neku važnu ličnost. Kako je poteklo par suza i puno čvrstih zagrljaja. Kako smo svi bili veseli što se konačno i vidimo uživo, a ne preko skajpa.

Prisjećam se prvog razgovora kojeg sam načuo kad sam se vratio.

Hej, što ti radiš na Plesu? – upitala je moja tetka jednu svoju poznanicu.

A evo, ispratila sam kćer na avion  – odvratila je uzdahnuvši – otišla je za Njemačku.

Što će u Njemačkoj?

Ma ne pitaj, od svih naših momaka, ona je sebi našla Švabu – osjetila se tuga u gospođinom glasu. Ali dobro, barem mu je ćaća iz Livna.

To je bio trenutak kad sam znao da sam se vratio kući.

Prisjećam se prvog poklona kojeg sam dobio pri povratku u Zagreb. Čokoladicu Životinjskog carstva. Smiješan je taj moj brat, zajedno s curom koja će mu ubrzo postati suprugom – znaju koliko volim čokoladu. Pohlepno sam ju smazao, i bacio oko na pozadinu, da vidim koju sam sličicu dobio. Broj 220. Ljama. U pozadini se naziru Ande. Machu Picchu.

ljamaBurke, to je znak. To će mi biti iduće odredište!

Bio sam se šalio. Nisam namjeravao nastavljati putovanje. Umor. Zasićenje. Bezidejnost. Pronalazak odgovora za kojima sam tragao. Mislio sam da ću ostati u Zagrebu ili već negdje, i započeti neki novi život. Stacionirati se, možda pokrenuti neki projekt – vezan uz turizam, permakulturu, nešto u tom stilu. A sad letim prema Peruu.

Prisjećam se prve vožnje po poznatim zagrebačkim ulicama. Prvih poziva koje sam uputio najbližim prijateljima. Prvog obiteljskog ručka. Prvog smutija u Masarykovoj 26. Prvih zagrljaja s ljudima koje nisam vidio čitavu vječnost. Prvih prepričavanja što mi se dogodilo u zadnjih godinu i pol. Prvih slušanja njihovih priča.

Prisjećam se kako sam saznao da je D. preminula, u 26. godini. Sjećam se kad sam ju upoznao prije koju godinu, i zaključio da je to osoba s najveselijim i najzaraznijim osmijehom ikada. Sjećam se kako sam, nakon početne nevjerice zbog pretužne vijesti, bio neizmjerno ponosan na nju što je živjela život. Što će drugima biti vječna inspiracija.

Prisjećam se kako sam, nakon mjesec dana provedenih u Zagrebu, dao petama vjetra. Bilo mi dosadno, bio sam se razbolio, bilo mi hladno. Našao se s Caro, prijateljicom iz Francuske, s kojom sam krenuo stopirati prema jugu, bez planova.

Prisjećam se kako smo prošli kroz Zadar, za kojeg je izjavila da joj svaki prizor izgleda kao razglednica. Tu je rečenicu ponavljala do kraja putovanja. Iako Morske orgulje i Pozdrav Suncu baš taj dan nisu bili u funkciji.

Prisjećam se kako smo bili u Splitu, gledali svjetla grada s Matejuške, noćne plesače tanga na Peristilu, posjetili selo našeg domaćina Zvone, igrali se s malom Jelenom i Tomislavom. Kako smo prošetali rivom i kako sam ju zabavljao pričama o splitskom gradonačelniku.

Prisjećam se kad mi je rekla da ju Dubrovnik neodoljivo podsjeća na neki grad u Igri prijestolja, njenoj najdražoj seriju. Kako smo šetali zidinama, kako je za dlaku izbjegla punu bocu Coca Cole koja je pala s nekih desetak metara visine, kako smo pili vino s našom domaćicom Teom i njenim prijateljem Tomislavom. Kako je mislila da se svaki mužjak u Hrvatskoj zove Tomislav.

dubrovnikPrisjećam se kako sam prvi put posjetio Crnu Goru, nakon što sam obišao pola svijeta. Kako smo zujali Bokom Kotorskom, odsjedali kod lokalnih ljudi, uživali u divnim okuugodnim detaljima koji su bili svuda oko nas. Kako sam razgovarao s brojnim vozačima, Crnogorcima, Albancima, Srbima – i kako sam sa svima, iako se trudeći da ne, došao na temu rata. I kako su svi bili složni u želji da se tako nešto nikada ne ponovi.

Prisjećam se kako smo se jedno jutro probudili i odlučili da nam se više ne ostaje u Crnoj Gori pa smo zapalili prema Hercegovini, u rodno selo moga ćaće. Kako smo taj dan promijenili desetak automobila, kako smo od Čapljine do Međugorja iskusili najstrašniju/najbržu vožnju ikada s nekim nakemijanim klincima, kako je Caro u jednom danu upoznala 29 članova moje uže obitelji, kako je svima bila zanimljiva jer nije pričala naški. Kako su je, uz mene kao prevoditelja, kritizirali jer putuje umjesto da ima stalan posao profesorice i barem jedno dijete. I kako su je, idućeg dana, svi prihvatili kao ravnopravnog člana obitelji.

clan obitelji perkoPrisjećam se kako smo posjetili Mostar i Sarajevo, u kojem smo bili ugošćeni od strane divnih djevojaka, koje su s nama spremno kuhale, pile pivo i pokazivale nam najdraže kutke njihovih gradova. Sjećam se kako je Caro bila tužno zamišljena kada je vidjela tragove ratnih razaranja. Kako smo šetali Starim mostom, Baščaršijom, i kako joj je bila muka nakon velike porcije ćavapa s lukom, kajmakom i jogurtom.

mostar perkoPrisjećam se kako smo posjetili piramide u Visokom, lutali tunelima, slušali priče stručnjaka pobornika, ali i skeptika. Kako je jedan vozač prošao kroz crveno, umalo nas pregazivši, ali se ispričao tako da nas je sjeo u auto i odveo nazad do Sarajeva.

Prisjećam se kako sam se jedan dan, po povratku u Zagreb, probudio i prošetao do mojih cura iz Da, da, da agencije, odabrao datum i odredište, izvadio MasterCard karticu, i kupnjom karte za Peru si odredio sudbinu u idućih godinu dana.

Prisjećam se bratove svadbe, prve u obitelji na kojoj nije bilo 300+ uzvanika, već nas dvadesetak. Kako je bilo divno biti na malom otočiću bez cesta i zvukova automobila, prijepodne uživati u kupanju, a poslijepodne, nakon pet godina, navući odijelo i kravatu, i slušati zadarsku klapu dok mladenci pristižu do oltara. Kako sam bio smiren i kul čitavo vrijeme, dok nije krenuo prvi ples.

svadbaDa, ti si ta, samo meni potrebna…

Dino Dvornik – Ljubav se zove imenom tvojim. Prvi put ikada u klapskoj izvedbi. Predivan trenutak. Neočekivan. Osjećajan. Savršen.

Slijećem u Limu.

Noć je. Magla. Na ulicama hrpetina automobila, kombija, autobusa. Neprekidni zvuk trube. Podsjeća na ulice nekih azijskih i afričkih gradova. Ali opet, nekako pitomije.

I dok se vozim do Roberta, mog prvog domaćina na novom kontinentu, prisjećam se jedne djevojke.

A da ti odeš sa mnom u Peru? – upitao sam ju nakon prve šetnje Zagrebom, niti četiri sata nakon što smo se upoznali.

Nije mi odgovorila. Niti sam ju više pitao. Sve do 18 dana kasnije, kad smo se izležavali u parku na Zrinjevcu, noć uoči mog polaska.

Daj mi desetak dana, i čekaj me u Limi.

Click to comment

You must be logged in to post a comment Login

Leave a Reply

Pročitajte još

Putovanja

U nastavku teksta, donosimo vam nekoliko izvrsnih prijedloga, za idealan zimski provod u Zagorju i Međimurju.

Zanimljivosti

U samom centru grada, u rodnoj kući književnika Augusta Šenoe u kojoj se nalazi dobro poznata gastro oaza imena O'brok restoran i bar, nastaje...

Putovanja

Zucker kommt zuletzt, ali ne i u ovoj priči. Tu je posve neočekivano došao na početak i najavio sjajan vinski mjesec u Virovitičko-podravskoj županiji.

Putovanja

Uz posebne ponude i Sunshine Bonus, Falkensteiner Hotel Montenegro idealna je polazišna točka za otkrivanje jedinstvene i skrivene mediteranske destinacije, Crne Gore.

Advertisement