Umoran sam i pospan, Zvjezdane staze uvijek mi poremete bioritam. Kući se već nekako redovito vraćam oko ponoći, ali nema teorije da propustim epizodu, unatoč iscrpljenosti. Lud sam za svime što ima znanstvenofantastični predznak, a kako više ne gutam Herberta, Clarkea, Lema, Asimova, Dicka, LeGiunovu i ostale velikane SF-a, zadovoljavam se Voyagerom, koji prikazuju po tko zna koji put, ali nema veze. O kvaliteti bilo kojega serijala recite što hoćete, ali meni ne treba mnogo da se ufuram u cijelu priču i da zajedno s njima pičim Alfa ili Delta-kvadrantom. Ponesu me začas, bez ikakvih problema.
Putem, razumije se, kontempliram o tome bih li radije kresnuo Borgovku Sedmu od Devet, koja u svojoj maloj vjerojatno ima ugrađen vibrator s četiri brzine i umjetnu regulaciju temperature, što smatram neodoljivim, ili pak Klingonku Torres, čijeg bih se vatrenog stiska zasigurno godinama sjećao. Barem zbog modrica na vratu i leđima. Ne znam što bih im radio, ali sumnjam da bi trajalo dulje od uvodne špice. I tako nekoliko puta, sve dok bivšu Anniku Hansen ne bih preimenovao u Devet u Sedmu. Uglavnom, osramotio bih planet Zemlju, ali baš me briga za našu reputaciju. Osim njih dvije, i feministice bi mi štošta zbog toga prigovorile, ali tko njih sluša. I one su Borg, autistične u svom neprekidnom zanovijetanju. Dečki, mi smo babe, otpor vam je džabe!
Velim, ljubitelj sam Voyagera zbog Jeri Ryan (doista, Resistance is futile!) pa mi zadubljenom u njezin kostimić manje idu na živce scenarističke nelogičnosti i činjenica da apsolutno svaki lik u tom džumbusu rješenje nekog problema nađe nakon tri nanosekunde napetog razmišljanja. Pa da, trebalo je kalibrirati generator sekvencijalne singularnosti da bi se na potprostornoj razini molekule razdvojile na tercijarne neutrone! Kako sam glup, zašto se ja toga nisam sjetio?!
No nešto ipak ne mogu riješiti. Problem je filozofske, egzistencijalne prirode. Naime, poput Hegelove dijalektike, ševa kod nas muškaraca ima tri dijela. Ako je teza sam čin, neovisno o tome koliko trajao, a antiteza paljenje cigarete, sinteza bi sigurno bila hvalisanje pred frendovima. Jer, što nama znači prolazno krevetsko zadovoljstvo s nekom super ribom prema stoljetnom poštovanju i besplatnoj cugi koju zaslužimo prepričavajući raji u kvartu sočne detalje te veze?
Zato se često dogodi da tom slatkom golicanju ega podlegnu i najtvrđi igrači, koji se kunu u diskreciju sve dok ih arhetipska, animalna potreba da zapišavanjem označe svoj teritorij – katkad potpomognuta određenom količinom maligana – ne natjera da pred publikom glasno viknu: "To je moje!" Odnosno: "Dečki, znate onu malu plavu iz videoteke? E, sinoć sam je jebo ko Hektor, petput bez vađenja!"
Stoga, što će mi Sedma od Devet u onoj pustoši, odakle i Bog izvodi kornere, bez ikakve veze s matičnim planetom? Komu da išta izlanem? Došlo bi mi da puknem od muke.
I da mogu, ne bih je ni pipnuo, majke mi.
Putem, razumije se, kontempliram o tome bih li radije kresnuo Borgovku Sedmu od Devet, koja u svojoj maloj vjerojatno ima ugrađen vibrator s četiri brzine i umjetnu regulaciju temperature, što smatram neodoljivim, ili pak Klingonku Torres, čijeg bih se vatrenog stiska zasigurno godinama sjećao. Barem zbog modrica na vratu i leđima. Ne znam što bih im radio, ali sumnjam da bi trajalo dulje od uvodne špice. I tako nekoliko puta, sve dok bivšu Anniku Hansen ne bih preimenovao u Devet u Sedmu. Uglavnom, osramotio bih planet Zemlju, ali baš me briga za našu reputaciju. Osim njih dvije, i feministice bi mi štošta zbog toga prigovorile, ali tko njih sluša. I one su Borg, autistične u svom neprekidnom zanovijetanju. Dečki, mi smo babe, otpor vam je džabe!
Velim, ljubitelj sam Voyagera zbog Jeri Ryan (doista, Resistance is futile!) pa mi zadubljenom u njezin kostimić manje idu na živce scenarističke nelogičnosti i činjenica da apsolutno svaki lik u tom džumbusu rješenje nekog problema nađe nakon tri nanosekunde napetog razmišljanja. Pa da, trebalo je kalibrirati generator sekvencijalne singularnosti da bi se na potprostornoj razini molekule razdvojile na tercijarne neutrone! Kako sam glup, zašto se ja toga nisam sjetio?!
No nešto ipak ne mogu riješiti. Problem je filozofske, egzistencijalne prirode. Naime, poput Hegelove dijalektike, ševa kod nas muškaraca ima tri dijela. Ako je teza sam čin, neovisno o tome koliko trajao, a antiteza paljenje cigarete, sinteza bi sigurno bila hvalisanje pred frendovima. Jer, što nama znači prolazno krevetsko zadovoljstvo s nekom super ribom prema stoljetnom poštovanju i besplatnoj cugi koju zaslužimo prepričavajući raji u kvartu sočne detalje te veze?
Zato se često dogodi da tom slatkom golicanju ega podlegnu i najtvrđi igrači, koji se kunu u diskreciju sve dok ih arhetipska, animalna potreba da zapišavanjem označe svoj teritorij – katkad potpomognuta određenom količinom maligana – ne natjera da pred publikom glasno viknu: "To je moje!" Odnosno: "Dečki, znate onu malu plavu iz videoteke? E, sinoć sam je jebo ko Hektor, petput bez vađenja!"
Stoga, što će mi Sedma od Devet u onoj pustoši, odakle i Bog izvodi kornere, bez ikakve veze s matičnim planetom? Komu da išta izlanem? Došlo bi mi da puknem od muke.
I da mogu, ne bih je ni pipnuo, majke mi.
In this article:dnevnik pipanja, jeri ryan, sedma od devet, voyager, zvjezdane staze
Click to comment
You must be logged in to post a comment Login