Evo, i to se dogodilo…! Prije nešto više od mjesec dana podijelila sam svoja iskustva s čitateljima o traženju posla kao majka dvoje djece. Tada sam izjavila kako sam imala sreće jer me još nitko nije diskriminirao po reprodukciji. Bilo je samo pitanje vremena.
Iako pametniji poslodavci mogu iščitati iz mog životopisa, pokretanjem portala o blizancima i pišući kolumnu na ovom portalu, da sam majka i to blizanaca, nedavni brutalni intervju prilično me ostavio "paf".
Toga dana pogodilo se da sam pozvana na razgovor od strane dviju tvrtke koje se bave sličnim djelatnostima – uvoz i distribucija dječje opreme. Jedna je poznata i afirmirana na tržištu dok druga ima mrežu maloprodaje diljem cijele zemlje. Meni obje dobro poznate iz majčinskog iskustva.Prva se upravo useljava u novu zgradu, obnovljeni spomenik baštine, gotovo u centru Zagreba, drugu smo muž i ja tražili po oranicama Žitnjaka.
Primljena sam na razgovor s oba direktora tvrtki. Kod prvoga u predivnom uredu koji krase slikarska platna, u foteljama suvremena dizajna, dok je drugi sjedio u sobičku tog jeftino zakupljenog prostora Bogu iza nogu, sa samo tri ili četiri vrata od kuda je izlazilo previše ljudi.
Razgovor je krenuo uobičajenim tokom. Budući da poznajem problematiku posla, a ujedno i asortiman bila bi idealna za posao. Ipak, nekoliko stvari trebalo je raščistiti:
Istog dana zvali su me iz jedne političke stranke zbog kratke ankete. Pitanje je među ostalima bilo i koje su vrijednosti za stvaranje novog hrvatskog društva, a uslijedilo je nakon onog što sve ne valja u ovome?
Možda je moja priča mikroprimjer, odgovor.
Vizija i poštivanje zaposlenika vjerojatno ulaze na popis traženih vrijednosti. Jer kako bi drugačije prvi došao do spomenute zgrade, dok drugome zaposlenici još gacaju po blatu na putu do okretišta tramvaja?
Iako pametniji poslodavci mogu iščitati iz mog životopisa, pokretanjem portala o blizancima i pišući kolumnu na ovom portalu, da sam majka i to blizanaca, nedavni brutalni intervju prilično me ostavio "paf".
Toga dana pogodilo se da sam pozvana na razgovor od strane dviju tvrtke koje se bave sličnim djelatnostima – uvoz i distribucija dječje opreme. Jedna je poznata i afirmirana na tržištu dok druga ima mrežu maloprodaje diljem cijele zemlje. Meni obje dobro poznate iz majčinskog iskustva.Prva se upravo useljava u novu zgradu, obnovljeni spomenik baštine, gotovo u centru Zagreba, drugu smo muž i ja tražili po oranicama Žitnjaka.
Primljena sam na razgovor s oba direktora tvrtki. Kod prvoga u predivnom uredu koji krase slikarska platna, u foteljama suvremena dizajna, dok je drugi sjedio u sobičku tog jeftino zakupljenog prostora Bogu iza nogu, sa samo tri ili četiri vrata od kuda je izlazilo previše ljudi.
Razgovor je krenuo uobičajenim tokom. Budući da poznajem problematiku posla, a ujedno i asortiman bila bi idealna za posao. Ipak, nekoliko stvari trebalo je raščistiti:
- Koliko su mi stara djeca?
- Tko ih čuva?
- Živim li u stanu ili kući?
- Mogu li dugo sjediti i razgibavam li se?
- Jesam li dojila djecu?
- Koliko često su bila bolesna?
- Imam li ja zdravstvenih problema?
- Imam li problema s bubrezima?
Istog dana zvali su me iz jedne političke stranke zbog kratke ankete. Pitanje je među ostalima bilo i koje su vrijednosti za stvaranje novog hrvatskog društva, a uslijedilo je nakon onog što sve ne valja u ovome?
Možda je moja priča mikroprimjer, odgovor.
Vizija i poštivanje zaposlenika vjerojatno ulaze na popis traženih vrijednosti. Jer kako bi drugačije prvi došao do spomenute zgrade, dok drugome zaposlenici još gacaju po blatu na putu do okretišta tramvaja?
You must be logged in to post a comment Login