Nekad su najveće promjene potaknute najdubljom tugom. Tako je počela i priča o Sajiju Valasserilu, skromnom vlasniku trgovine namještajem iz južne Indije, koji je nakon velike tragedije u svom gradu odlučio učiniti nešto što će zauvijek promijeniti živote tisuća ljudi. Godine 2009. u saveznoj državi Kerala prevrnuo se čamac koji je prevozio školski razred i učiteljicu. Petnaestero djece izgubilo je život. Vijest je potresla cijelu zajednicu, ali posebno Sajija, oca koji nije mogao podnijeti pomisao da bi se takvo što moglo ponoviti.
„Shvatio sam da većina ljudi u našem kraju zapravo ne zna plivati. Žive uz rijeku, a boje se vode“, rekao je za portal The Better India.
U početku je učio plivati vlastitu djecu. Zatim djecu svojih prijatelja. A onda i susjede, pa njihovu djecu. Ono što je počelo kao mali osobni čin uskoro se pretvorilo u pokret koji će mnogima doslovno spasiti život.
Rođenje Valasseril River Swimming Cluba
Tako je nastao Valasseril River Swimming Club, mjesto na obali rijeke Periyar gdje su strah i predrasude zamijenjeni smijehom, ohrabrenjem i zajedništvom. Danas, više od desetljeća kasnije, više od 10.000 ljudi prošlo je Sajijeve besplatne tečajeve plivanja.
Njegov pristup jednostavan je i oslobađajući. Plivanje tamo nije sport, nego vještina preživljavanja. Cijeli tečaj traje samo 16 dana, a prva lekcija nije o tehnikama, već o povjerenju. U vodi, u sebi, u životu.
„Ne moraš biti profesionalni plivač. Dovoljno je naučiti se ne bojati vode i znati kako reagirati. To može napraviti razliku između života i smrti“, objašnjava Saji.
Škola bez razlika i granica
U Valasseril klubu svi su dobrodošli: djeca, roditelji, stariji ljudi, osobe s invaliditetom, pa čak i oni koji nikad nisu kročili u rijeku. U vodi nema razlika ni natjecanja; svi su jednaki, svi uče zajedno.
„Staze znanja“, kako ih Saji duhovito naziva, zapravo su označeni dijelovi rijeke u kojima se polaznici uče plivati. Razdvojene su plutajućim gumama i bocama koje tvore sigurne koridore za vježbanje. Najpliće staze, u kojima se još može osjetiti dno pod nogama, Saji zove „vrtićkima“, dok su one dublje, s jačom strujom, poznate kao „doktorski smjerovi“ – za one koji su već svladali osnove i spremni su na veći izazov.
Svi polaznici mlađi od 18 godina dolaze s pratnjom, a upravo roditelji i skrbnici često postaju novi članovi kluba. I tako se zajednica širi.
Od učenika do učitelja
Najljepši dio Sajijeve priče je taj što mnogi polaznici nakon završetka tečaja ostaju kao volonteri. Pomažu drugima, čuvaju sigurnost u vodi ili postaju instruktori.
Jedna tinejdžerica iz kluba postavila je rekord u Azijskoj knjizi rekorda za najduže plivanje na otvorenom moru, a jedan mladić priprema se preplivati La Manche.
Ali za Sajija, pravi rekord nije u broju metara, nego u broju spašenih života.
Jutra na rijeci Periyar
Svitanje u Thattekkadu. Ptice iz obližnjeg rezervata započinju pjesmu, a uz obalu se okuplja skupina ljudi u raznobojnim majicama. Na licima im osmijeh, u očima odlučnost. U 5:30 ujutro započinje nova lekcija.
Svi znaju zašto su tu. Neki da pobijede strah, drugi da nauče nešto novo, treći da podrže nekog svog. A Saji? On stoji na obali, tiho promatra i pomaže.
Iz tragedije je stvorio pokret koji širi sigurnost, povjerenje i nadu.
Valasseril klub danas
Danas klub okuplja tisuće članova. Dolaze iz različitih profesija, vjera i dijelova države, a sve ih povezuje jedan cilj: da se više nikad ne dogodi ono što je Sajija potaknulo na akciju.
Njegova poruka jednostavna je, ali snažna:
„U samo 16 dana možeš naučiti kako pobijediti strah od vode i spasiti si život.“
U vremenu kada se svijet često čini podijeljenim, ova priča podsjeća nas da dobrota i upornost jednog čovjeka mogu promijeniti cijelu zajednicu. I možda baš zato, u vodi rijeke Periyar danas ima više života nego ikad prije.