Već sam dva tjedna u Turskoj gdje je život prema meni i Sulkyju više nego dobar. Proputovali smo skoro 1500 kilometara kroz prostranstva Antalije uz gostoljubivost tamošnjeg stanovništva. Totalna sam filmska zvijezda s metalom na gumenim kotačima koji se odaziva na ime Sulky. Ipak, ne volim da me slikaju! 🙂
Dva dana nakon što smo ušli u Tursku, u blizini Antalije Sulky je otkazao poslušnost, gutao je previše ulja i završili smo na sred ceste, a Sulky nije htio upaliti. Ipak, hvala Bogu, Alahu i mehaničaru koji nas je pokupio jedno sunčano poslijepodne. Kvar je bio riješen za jedan dan.
Dok smo putovali južnom obalom mijenjao se različit krajolik, od stijena do travnatih polja i mora u kojem sam se kupao bar tri puta dnevno. Mjesta za kampiranje su bila savršena i napokon sam dobio toliko željenu slobodu koju sam tražio.Čak sam uspio složiti šator u arheološkom nalazištu kao što je Anamur – stari grad na Mediteranu.
Ozgur je često ime u Turskoj, pa sam tako susreo dvojicu tipova od kojih se jedan naravno zvao Ozgur. Pozvao me da odsjednem kod njega u Mersinu, jednom od najvećih gradova u Antaliji. Proveo sam predivan dan u kući njegovih roditelja, a već sljedeći dan kontaktirao me Ece, prijatelj kojeg sam našao preko Couchsurfinga koji je također odsjeo u Mersinu. Inače, Mersin je grad gdje Turci odsjedaju tijekom blagdana i kad su na godišnjem. Na obali su izgrađena apartmanska naselja, vrijeme je toplo i može se uživati u društvu obitelji. Ja sam se ipak izvukao s obiteljskih okupljanja i spavao u polju limuna.
Nadalje u Gaziantepu sam odsjeo kod Omera koji je bio izrazito gostoljubiv. On ima mali, ali uspješan posao prodaje sira pa sam išao s njim po malim trgovinama, ne bi li nekom 'uvalili' sir. Nakon može se reći napornog dana otišli smo do Hamama u kojem je samo muškarcima dopušten ulazak. Ipak čini se kako će tursko društvo pokleknuti i uskoro prihvatiti žene u Hamamu, što mi je izrazito drago.
Zbog Omera sam nazvao nizozemsku ambasadu u Ankari jer je on odlučio posjetiti Europu i trebala mu je viza. Ipak, žena preko telefona nije baš bila susretljiva. Objašnjavala mi je kako ljudi poput Omera nisu dobrodošli u Nizozemsku, što me nije učinilo ponosnim na moju zemlju. Ako pitate mene, zapadni svijet bi bio puno sretniji kad bi naučio dijeliti, upravo poput siromaha u Antaliji.
Prošli vikend sam se penjao na planinu Nemrut, a i Sulky mi je pomogao iznad 2000 metara. Ipak, zadnjih 10 kilometara morao sam hodati uz Sulkyja. Jedva je gurao s tim da mu je ogroman kamen bio na pedali za gas, a na mjestima sam ga morao i gurati. Ipak, bilo nam je super, na vrhu planine smo napravili četiri različita roštilja. To je bila moja nagrada, a Sulky svoju još čeka.
The 2010 Silk Route
Dva dana nakon što smo ušli u Tursku, u blizini Antalije Sulky je otkazao poslušnost, gutao je previše ulja i završili smo na sred ceste, a Sulky nije htio upaliti. Ipak, hvala Bogu, Alahu i mehaničaru koji nas je pokupio jedno sunčano poslijepodne. Kvar je bio riješen za jedan dan.
Dok smo putovali južnom obalom mijenjao se različit krajolik, od stijena do travnatih polja i mora u kojem sam se kupao bar tri puta dnevno. Mjesta za kampiranje su bila savršena i napokon sam dobio toliko željenu slobodu koju sam tražio.Čak sam uspio složiti šator u arheološkom nalazištu kao što je Anamur – stari grad na Mediteranu.
Ozgur je često ime u Turskoj, pa sam tako susreo dvojicu tipova od kojih se jedan naravno zvao Ozgur. Pozvao me da odsjednem kod njega u Mersinu, jednom od najvećih gradova u Antaliji. Proveo sam predivan dan u kući njegovih roditelja, a već sljedeći dan kontaktirao me Ece, prijatelj kojeg sam našao preko Couchsurfinga koji je također odsjeo u Mersinu. Inače, Mersin je grad gdje Turci odsjedaju tijekom blagdana i kad su na godišnjem. Na obali su izgrađena apartmanska naselja, vrijeme je toplo i može se uživati u društvu obitelji. Ja sam se ipak izvukao s obiteljskih okupljanja i spavao u polju limuna.
Nadalje u Gaziantepu sam odsjeo kod Omera koji je bio izrazito gostoljubiv. On ima mali, ali uspješan posao prodaje sira pa sam išao s njim po malim trgovinama, ne bi li nekom 'uvalili' sir. Nakon može se reći napornog dana otišli smo do Hamama u kojem je samo muškarcima dopušten ulazak. Ipak čini se kako će tursko društvo pokleknuti i uskoro prihvatiti žene u Hamamu, što mi je izrazito drago.
Zbog Omera sam nazvao nizozemsku ambasadu u Ankari jer je on odlučio posjetiti Europu i trebala mu je viza. Ipak, žena preko telefona nije baš bila susretljiva. Objašnjavala mi je kako ljudi poput Omera nisu dobrodošli u Nizozemsku, što me nije učinilo ponosnim na moju zemlju. Ako pitate mene, zapadni svijet bi bio puno sretniji kad bi naučio dijeliti, upravo poput siromaha u Antaliji.
Prošli vikend sam se penjao na planinu Nemrut, a i Sulky mi je pomogao iznad 2000 metara. Ipak, zadnjih 10 kilometara morao sam hodati uz Sulkyja. Jedva je gurao s tim da mu je ogroman kamen bio na pedali za gas, a na mjestima sam ga morao i gurati. Ipak, bilo nam je super, na vrhu planine smo napravili četiri različita roštilja. To je bila moja nagrada, a Sulky svoju još čeka.
The 2010 Silk Route
You must be logged in to post a comment Login