Donošenje odluka ili odlučivanje je proces biranja između više mogućnosti. To je temeljni misaoni proces koji se sastoji od prepoznavanja i biranja mogućih rješenja koja vode do nekog željenog stanja. Odlučivanje rezultira odabirom akcije koju treba poduzeti ili strategije koju treba primijeniti u praksi. Osnovna razlika između menadžera i ostalih zaposlenih je razina i tip odluka koje oni donose.
Ono što je najteže i najodgovornije u rukovođenju jest donošenje odluka.
Donošenje odluka, odnosno sposobnost i odgovornost odlučivanja je osobina koja je svojstvena samo manjem broju poslovnih ljudi. Nedavno sam se nemalo iznenadila kad sam pročitala jedno američko istraživanje koje me potaknulo da donesem određene odluke koje duže vrijeme odgađam.
Istraživanje dr. Benjamin Amicka iz Centra za medicinske znanosti teksaškog sveučilišta u Houstonu je pokazalo da osobe koje većinu života provedu obavljajući poslove koji im ne omogućuju donošenje odluka o tome što će i kako raditi, vjerojatnije će umrijeti ranije nego osobe koje na poslu imaju više prilika za donošenje odluka. Isto tako, osobe koje su obavljale pasivne, nezahtjevne poslove koji zaposlenima omogućuju malo kontrole, bile su ugroženije od osoba koje su obavljale aktivan posao.
"Besmislen posao štetno utječe na zdravlje", a osobe koje obavljaju takav posao sklonije su izlagati svoje zdravlje većem riziku, zato trudite se da vaš posao učinite kreativnim i zabavnim.
Zamke pri donošenju odluka
Mnogi menadžeri upadaju u zamke pri donošenju odluka. One zamke koje najviše utječu na kvalitetu i kreativnost odluka su:
Neprepoznavanje prioriteta
Nije čest slučaj da menadžer satima odlučuje oko nebitnih odluka. Takav pristup troši menadžerovo vrijeme, te zbunjuje zaposlene, kojima je teško spoznati što je važno, a što manje važno. Kao rezultat ovakvog ponašanja nije rijetko da se problemima velike važnosti ne posveti dovoljna pažnja zbog toga što se menadžer bavi nevažnim pitanjima. Menadžeri koji upadaju u zamku velike važnosti svih problema trebaju naučiti postavljati prioritete.
Nekonzultiranje drugih
Neki menadžeri jednostavno ne žele savjet drugih ljudi. Oni misle da ako zatraže pomoć ili savjet ispadaju nesposobni i glupi. Mnogi menadžeri, pogotovo oni koji cijene tradicionalnu radnu etiku, misle da trebaju znati sve odgovore i nikada ne pitaju druge za savjet jer misle da tako otvoreno pokazuju svoje neznanje. Uspješni menadžeri su sposobni pretpostaviti zdrav razum vlastitom egu.
Nekorištenje iskustva prethodnika
Ako su slične situacije za koje je trebalo odlučivati postojale u prošlosti, menadžeri bi se trebali poslužiti tim iskustvom, kako vlastitim tako i tuđim.
Nepriznavanje pogreške
Nitko od nas nije u stanju donijeti uvijek najbolju odluku. Ako menadžer napravi pogrešku, najbolje je da je prizna i da učini sve kako bi je ispravio. Najgore je kada menadžeri forsiraju svoju lošu odluku i svima objašnjavaju kako je ona zapravo dobra. Pri svemu tome treba imati na umu da samo mali broj ljudi uvijek priznaje vlastite pogreške.
Obećavanje nemogućega
Menadžeri često daju obećanja koja nisu u stanju ispuniti. Menadžeri to rade iz manipulativnih razloga različite prirode, no treba imati na umu da takovo ponašanje ima i svoje posljedice. Najbolji praksa je ne davati prazna obećanja.
Žaljenje za donesenim odlukama
Upravo suprotno četvrtoj zamci, neki menadžeri uvijek žale za odlukama koje su donijeli, pa čak i za onima koje su dobre. Oni gube vrijeme na razmišljanje “što bi bilo kad bi…” umjesto da se bave provođenjem odluka.
Kreiranje kriznih situacija
Neki menadžeri vole kada izgleda da su sve situacije i svi problemi kritični jer se tada osjećaju važnima i potrebnima u organizaciji. No, uspješni menadžeri znaju ostati mirni i jasno razmišljati i kada je stvarna kriza u pitanju.
Neprikupljanje i neprovjeravanje podataka koji su podloga za odlučivanje
Menadžeri često ne koriste dostupne informacije pri odlučivanju. Jedan razlog za to je što je obično potrebno uložiti nešto energije kako bi se podaci prikupili i analizirali. Naime, puno je lakše pri odlučivanju koristiti samo one podatke koji su nam pri ruci.
Drugi problem je korištenje glasina i pričica kao podloge za donošenje odluka. Problem je zapravo u tome da su ljudi skloniji vjerovati stvarima koje su u skladu s njihovim vjerovanjima i životnim stavovima nego razmatrati činjenice.
Tajana Ćurko
New Horizons Hrvatska, General manager
[email protected]
Ono što je najteže i najodgovornije u rukovođenju jest donošenje odluka.
Donošenje odluka, odnosno sposobnost i odgovornost odlučivanja je osobina koja je svojstvena samo manjem broju poslovnih ljudi. Nedavno sam se nemalo iznenadila kad sam pročitala jedno američko istraživanje koje me potaknulo da donesem određene odluke koje duže vrijeme odgađam.
Istraživanje dr. Benjamin Amicka iz Centra za medicinske znanosti teksaškog sveučilišta u Houstonu je pokazalo da osobe koje većinu života provedu obavljajući poslove koji im ne omogućuju donošenje odluka o tome što će i kako raditi, vjerojatnije će umrijeti ranije nego osobe koje na poslu imaju više prilika za donošenje odluka. Isto tako, osobe koje su obavljale pasivne, nezahtjevne poslove koji zaposlenima omogućuju malo kontrole, bile su ugroženije od osoba koje su obavljale aktivan posao.
"Besmislen posao štetno utječe na zdravlje", a osobe koje obavljaju takav posao sklonije su izlagati svoje zdravlje većem riziku, zato trudite se da vaš posao učinite kreativnim i zabavnim.
Zamke pri donošenju odluka
Mnogi menadžeri upadaju u zamke pri donošenju odluka. One zamke koje najviše utječu na kvalitetu i kreativnost odluka su:
Neprepoznavanje prioriteta
Nije čest slučaj da menadžer satima odlučuje oko nebitnih odluka. Takav pristup troši menadžerovo vrijeme, te zbunjuje zaposlene, kojima je teško spoznati što je važno, a što manje važno. Kao rezultat ovakvog ponašanja nije rijetko da se problemima velike važnosti ne posveti dovoljna pažnja zbog toga što se menadžer bavi nevažnim pitanjima. Menadžeri koji upadaju u zamku velike važnosti svih problema trebaju naučiti postavljati prioritete.
Nekonzultiranje drugih
Neki menadžeri jednostavno ne žele savjet drugih ljudi. Oni misle da ako zatraže pomoć ili savjet ispadaju nesposobni i glupi. Mnogi menadžeri, pogotovo oni koji cijene tradicionalnu radnu etiku, misle da trebaju znati sve odgovore i nikada ne pitaju druge za savjet jer misle da tako otvoreno pokazuju svoje neznanje. Uspješni menadžeri su sposobni pretpostaviti zdrav razum vlastitom egu.
Nekorištenje iskustva prethodnika
Ako su slične situacije za koje je trebalo odlučivati postojale u prošlosti, menadžeri bi se trebali poslužiti tim iskustvom, kako vlastitim tako i tuđim.
Nepriznavanje pogreške
Nitko od nas nije u stanju donijeti uvijek najbolju odluku. Ako menadžer napravi pogrešku, najbolje je da je prizna i da učini sve kako bi je ispravio. Najgore je kada menadžeri forsiraju svoju lošu odluku i svima objašnjavaju kako je ona zapravo dobra. Pri svemu tome treba imati na umu da samo mali broj ljudi uvijek priznaje vlastite pogreške.
Obećavanje nemogućega
Menadžeri često daju obećanja koja nisu u stanju ispuniti. Menadžeri to rade iz manipulativnih razloga različite prirode, no treba imati na umu da takovo ponašanje ima i svoje posljedice. Najbolji praksa je ne davati prazna obećanja.
Žaljenje za donesenim odlukama
Upravo suprotno četvrtoj zamci, neki menadžeri uvijek žale za odlukama koje su donijeli, pa čak i za onima koje su dobre. Oni gube vrijeme na razmišljanje “što bi bilo kad bi…” umjesto da se bave provođenjem odluka.
Kreiranje kriznih situacija
Neki menadžeri vole kada izgleda da su sve situacije i svi problemi kritični jer se tada osjećaju važnima i potrebnima u organizaciji. No, uspješni menadžeri znaju ostati mirni i jasno razmišljati i kada je stvarna kriza u pitanju.
Neprikupljanje i neprovjeravanje podataka koji su podloga za odlučivanje
Menadžeri često ne koriste dostupne informacije pri odlučivanju. Jedan razlog za to je što je obično potrebno uložiti nešto energije kako bi se podaci prikupili i analizirali. Naime, puno je lakše pri odlučivanju koristiti samo one podatke koji su nam pri ruci.
Drugi problem je korištenje glasina i pričica kao podloge za donošenje odluka. Problem je zapravo u tome da su ljudi skloniji vjerovati stvarima koje su u skladu s njihovim vjerovanjima i životnim stavovima nego razmatrati činjenice.
Tajana Ćurko
New Horizons Hrvatska, General manager
[email protected]
You must be logged in to post a comment Login