Lakše će deva kroz ušicu igle nego jedan Focker u "krug povjerenja". Nije to ni u jednom času izgovorio Jack Byrnes (Robert De Niro) ali evo, neka to bude moj mali scenaristički zalog za eventualni budući nastavak. Od prvog je susreta dvije obitelji prošlo desetak godina za kojih je čak i Gaylord Focker (Ben Stiller) napredovao od medicinskog brata do voditelja odjela za njegu ( je l' to nešto kao viša medicinska sestra?) jedne čikaške bolnice, ali neke su obiteljske stvari jednostavno otporne na promjene.
Nakon što ga je strefio lakši srčani udar koji je sam nabrzaka sanirao koristeći detektor laži kao defibrilator, psihopatrijarhalna glava obitelji Byrnes shvaća da čak ni on neće živjeti vječno i da je vrijeme da izabere nasljednika loze. Je li Gaylord Focker dostojan preuzeti svetu dužnost i na svojim plećima nositi teret uloge GodFockera? Naravno da nije dorastao izazovu! Odnosno, ako baš hoćete istinu, nije mu dorastao prvih 95 od 98 minuta filma.
Iako je redateljsku stolicu trećeg nastavka grijao Paul Weitz (Sve zbog jednog dječaka, Američka pita), a ne Jay Roach (osim dva Fockera, dao nam je i Austine Powerse), očigledno je negdje na setu ostala njegova šablona za Fockere. Doduše, Roach je u drugom nastavku donekle uspješno iskoristio priliku da nam kroz upoznavanje Byrnesovih s Gaylordovim roditeljima Berniejem i Roz (lepršavi Dustin Hoffman i Barbra Streisand) diskretno podmetne sliku sudara dvije Amerike, one tada dominantne buševske koja žudi za apsolutnom moći i totalnom kontrolom kao jamcem slobode s onom slobodnomislećom koja teži oslobađanju od takve slobode, dok je Weitzu očito bilo najlakše da samo izmuze koncept kao da je istočno-frizijsko govedo.
Kao izlika da se likovi iz prethodnih nastavaka okupe na jednom mjestu (nažalost, Hoffman i Streisandica pojavljuju se samo sporadično) poslužio je ovoga puta rođendan malenih Fockera, a kao povod za novu sumnju i konačni obračun simbola moći, bivšeg agenta CIA-e, s predmetom sprdnje, muškom medicinskom sestrom, navodni Gaylordovi vanbračni izleti s kolegicom iz branše Andi Garciom (Jessica Alba).
Lijepo se vidi da su se scenaristi Herzfeld & Hamburg veselili svojoj umotvorini GodFocker kao mala djeca, pa su gledatelji pored kovanice BobFather i pripadajuće scene s drugim zetom dr. Bobom (Thomas McCarthy) koji nije opravdao očekivanja, dobili i niz glazbeno-scenskih asocijacija poput brandovskog kadra i pacinovskih pljuskica, a remek-djelo Francisa Forda Coppole priliku da se popne za mjesto ili dva na nekoj listi najcitiranijih filmova svih vremena. Šteta je što se nije dobilo i malo više zdravog humora, ali to je na neki način boljka cijelog filma – on jest relativno zabavan dok se akteri natjeravaju po ringu, ali je istodobno i relativno neduhovit kada konačno treba zadati poneki udarac.
Sudeći prema detektoru duhovitosti (publika na nedjeljnoj predstavi, 19 sati), titulu najjače scene filma nedvojbeno će ponijeti situacija u kojoj sinčić Focker bane u kupaonicu baš u trenutku kada Gaylord zabija injekciju adrenalina ravno u ukrućenka Jacka Byrnesa. Ako vam je zatitrao smiješak, dobili ste dozvolu za male Fockere.
Nakon što ga je strefio lakši srčani udar koji je sam nabrzaka sanirao koristeći detektor laži kao defibrilator, psihopatrijarhalna glava obitelji Byrnes shvaća da čak ni on neće živjeti vječno i da je vrijeme da izabere nasljednika loze. Je li Gaylord Focker dostojan preuzeti svetu dužnost i na svojim plećima nositi teret uloge GodFockera? Naravno da nije dorastao izazovu! Odnosno, ako baš hoćete istinu, nije mu dorastao prvih 95 od 98 minuta filma.
Iako je redateljsku stolicu trećeg nastavka grijao Paul Weitz (Sve zbog jednog dječaka, Američka pita), a ne Jay Roach (osim dva Fockera, dao nam je i Austine Powerse), očigledno je negdje na setu ostala njegova šablona za Fockere. Doduše, Roach je u drugom nastavku donekle uspješno iskoristio priliku da nam kroz upoznavanje Byrnesovih s Gaylordovim roditeljima Berniejem i Roz (lepršavi Dustin Hoffman i Barbra Streisand) diskretno podmetne sliku sudara dvije Amerike, one tada dominantne buševske koja žudi za apsolutnom moći i totalnom kontrolom kao jamcem slobode s onom slobodnomislećom koja teži oslobađanju od takve slobode, dok je Weitzu očito bilo najlakše da samo izmuze koncept kao da je istočno-frizijsko govedo.
Kao izlika da se likovi iz prethodnih nastavaka okupe na jednom mjestu (nažalost, Hoffman i Streisandica pojavljuju se samo sporadično) poslužio je ovoga puta rođendan malenih Fockera, a kao povod za novu sumnju i konačni obračun simbola moći, bivšeg agenta CIA-e, s predmetom sprdnje, muškom medicinskom sestrom, navodni Gaylordovi vanbračni izleti s kolegicom iz branše Andi Garciom (Jessica Alba).
Lijepo se vidi da su se scenaristi Herzfeld & Hamburg veselili svojoj umotvorini GodFocker kao mala djeca, pa su gledatelji pored kovanice BobFather i pripadajuće scene s drugim zetom dr. Bobom (Thomas McCarthy) koji nije opravdao očekivanja, dobili i niz glazbeno-scenskih asocijacija poput brandovskog kadra i pacinovskih pljuskica, a remek-djelo Francisa Forda Coppole priliku da se popne za mjesto ili dva na nekoj listi najcitiranijih filmova svih vremena. Šteta je što se nije dobilo i malo više zdravog humora, ali to je na neki način boljka cijelog filma – on jest relativno zabavan dok se akteri natjeravaju po ringu, ali je istodobno i relativno neduhovit kada konačno treba zadati poneki udarac.
Sudeći prema detektoru duhovitosti (publika na nedjeljnoj predstavi, 19 sati), titulu najjače scene filma nedvojbeno će ponijeti situacija u kojoj sinčić Focker bane u kupaonicu baš u trenutku kada Gaylord zabija injekciju adrenalina ravno u ukrućenka Jacka Byrnesa. Ako vam je zatitrao smiješak, dobili ste dozvolu za male Fockere.
You must be logged in to post a comment Login