Danas sam odlučila da neću prosipati pamet. Pustit ću drugima da to učine. S Antonijem me upoznala prijateljica. Davno. O Antoniju sam pričala s muškarcem kojeg sam u svojim kolumnama zvala Desetkom.
Indijski svećenik isusovac, otac Anthony de Mello (1931.-1987.) dobro je poznat zahvaljujući svojim brojnim objavljenim tekstovima. U svojim ranim spisima otac de Mello, iako pokazujući utjecaj budističkih i taoističkih duhovnih strujanja, ostajao je unutar granica kršćanske duhovnosti. Papa Ivan Pavao II potpisujući tzv. Obavijest Kongregacije za nauk vjere o njegovim djelima, koja je trebala zaštititi dobro kršćanskih vjernika, navodi kako su zaključci u njegovim djelima inkompatibilne s katoličkom vjerom i da mogu prouzročiti ozbiljnu štetu.
Dakle, možete odmah tu prestati čitati ostatak. Osobno ne vidim ništa sporno u njegovim djelima.
Anthony de Mello je još 70-ih godina prošlog stoljeća upozoravao na to koliko čovjek ubrzava svoj život i kolika je razina njegove nesvjesnosti.
Pretjeranu užurbanost Amerikanaca svoga vremena opisao je ovim riječima: „Kad planiraju godišnji odmor, planiraju ga mjesecima, a kad stignu na odredište, već brinu o rezervacijama za let kući. I cijelo vrijeme fotografiraju, a poslije će vam pokazati album slika s mjestima koja, osim na tim slikama, nikada nisu vidjeli.“
Buđenje
Duhovnost znači buđenje. Većina ljudi, iako toga nije svjesna, spava. Rađaju se spavajući, žive spavajući, žene se i udavaju spavajući, spavajući odgajaju svoju djecu, i umiru spavajući, a da se nikada ne probude. Nikada ne upoznaju draž i ljepotu te stvari koju zovemo ljudskim bivstvovanjem.
Znate, svi mistici – katolici, kršćani, nekršćani, bez obzira na to koju teologiju zastupaju, bez obzira na to koje su vjeroispovijesti – svi se slažu u jednoj stvari: da je sve u redu, sve je u redu. Iako je svuda nered, sve je u redu. Zaista čudan paradoks. Ali, na žalost, većina ljudi nikada ne shvati da je sve u redu zato što spavaju. Muči ih noćna mora.
Prošle godine čuo sam na španjolskoj televiziji ovu priču o jednom gospodinu koji je kucao na sinovljeva vrata. “Jaime”, kaže, “probudi se!” Jaime odgovara: “Ne želim ustati, tata.” Otac viče: “Ustani, moraš ići u školu!” Jaime kaže: “Neću ići u školu.” “Zašto ne?”, upita otac. “Postoje tri razloga“, reče Jaime. “Prvo, zato što je to tako dosadno; drugo, zato što me djeca zadirkuju; i treće, zato što mrzim školu.” A otac odgovara: “Čuj, ja ću ti reći tri razloga zašto moraš ići u školu. Prvo, zato što je to tvoja dužnost; drugo, zato što imaš četrdeset i pet godina; i treće, zato što si ravnatelj.”
Probudite se, probudite se! Odrasli ste. Preveliki ste da biste spavali. Probudite se! Prestanite se igrati sa svojim igračkama.
Većina ljudi reći će vam da bi željeli izaći iz dječjeg vrtića, ali nemojte im vjerovati. Nemojte i vjerovati! Sve što žele da učinite za njih je da im popravite njihove potrgane igračke. “Vratite mi moju suprugu. Vratite mi moj posao. Vratite mi moj novac. Vratite mi moj ugled, moj uspjeh.”
To je ono što žele – žele nazad svoje igračke. To je sve što žele. Čak i najbolji psiholozi će vam to reći, da ljudi u stvari ne žele ozdraviti. Ono što žele je olakšanje, ozdravljenje je tegobno.
Buđenje je, naime, neugodno. U krevetu vam je lijepo i udobno, buđenje vas razdraži. To je razlog zašto mudar guru nikada neće pokušati probuditi ljude. Nadam se da ću ovdje mudro postupiti i da vas ničim neću pokušati probuditi ako spavate. To zaista nema nikakve veze sa mnom, čak i ako ću vam ponekad reći: “Probudite se!”
Moj posao je da se bavim svojim stvarima, da plešem svoj ples. Ako ćete od toga imati koristi, dobro, ako ne, šteta!
Arapi bi rekli: “Kiša je posvuda jednaka, ali uzrokuje da u močvari raste trnje, a u vrtu cvijeće.”
