U mojoj zgradi nekada je bilo tiho. Živjeli smo mirnim, dosadnim životima, a onda su neki klinci narasli. Nisam roditelj i ne razumijem sve. Sretna sam što su djeca u dovoljno sigurnom kvartu da mogu vani biti sama, ali sam nesretna jer je omiljeno igralište točno metar ispred mog balkona. Komad pločnika i uvela trava s kakicom od pseta.
Ne mogu otvoriti prozor. Praznici su i cijele su dane vani. Točno pod mojim prozorom. Slušam ih. Pjevaju. Kao da su u mom dnevnom boravku. Možda da u fušu ponudim roditeljima čuvanje, jer očito, imaju povjerenja u mene. Nevjerojatno koliko vole Lidiju Bačić i pjesmu Viski. Znam to, viču mi “Teta, gledaj”. I plešu. Skinuli su totalno koreografiju. Znam. Pogledala sam video. Nisam sigurna je li mi to slatko ili me plaši. I ova nova Rozga ne kotira loše. Priznajem, engleski im ide baš „It’s ok“. Pjevaju i na engleskom. Hit do hita!
Pala je kiša. Ušli u hodnik. Kartaju se. Ima ih desetak, a samo dvoje iz našega ulaza. A što ćeš!? Neka ih, sama sebi govorim. Ne budi živčana. Nisu na moru. Možda neće niti biti. Neka se vesele. Bolje da su bez mobitela, Lidija i sličnog, na zraku.
Pristojni su. Ne mogu reći da nisu. Pozdravljaju. Ispričaju se kad su glasni. Čak se maknu kada kao luđak zavičem. Nekad mi čak nekoga i tužakaju, tražeći zaštitu. Nasmijem se. Što ću? Željna sam mira i tišine. I tame. I dok ovo pišem, slušam ih. Tema je trebala biti neka sasvim deseta, prilagođena stanju u državi. Znate ono, granica, parada, požar… Ali, oni su veseli, smiju se. Dobro, meni su preglasni. A zavidim im na svemu. Ne znaju što je granica, ne znaju što s paradom, ne znaju što s predizbornim obećanjima i ne brinu ih PR stručnjaci koji uljepšavaju slike oronule stvarnosti.
You must be logged in to post a comment Login