Nekako mi se čini da sam konačno shvatila i prihvatila da ću biti jedna od onih žena koje će zauvijek ostati same. Barem tradicionalno. I nije me strah. Ne vjerujem u postojanje ljubavi, ne onakve kakvu nas uče da postoji. Ljubav je jedan posve sebičan osjećaj u kojem si sretan samo i isključivo dok je tebi dobro. Ljubav nestane onda kada se zaredaju problemi.
Rijetki shvaćaju da ljubav, baš poput biljke, moraš njegovati zalijevati, pa ponekad i presaditi kako bi rasla, preživjela. S druge strane, stupanje u brak nije vrhunac svega. Čin vjenčanja, odabir dobrog restorana i skakutanje u šljokičastim haljinama uz rijeke dobre cuge… To je tek početak borbe. Početak truda i početak velikog rada, prije svega na sebi, kako bi jedna zajednica, koja je ekonomski uvjetovana, opstala. Kriza uvijek bolno podsjeća na to da je brak ekonomska zajednica… Sjetite se ove rečenice i poslovice kako je “lakše udvoje”.
Ako…
Ne vjerujem u kompromise. Ne vjerujem da trebam pogaziti sebe da bi druga osoba bila sretna. Postoji samo jedan uzrok naše nesreće. Samo jedan – lažna, usađena uvjerenja kojih se grčevito držimo i nikad nismo ni pomislili kako bi trebalo raspravljati o njima i konačno ih se riješiti. Programirani smo da vjerujemo u stavove koje nam je usadila tradicija, kultura, društvo i religija.
JA odbijam vjerovati da sam ispunjena, uspješna i sretna žena “samo ako” sam… Taj “samo ako” je ključ… Ako si udana, ako si majka, ako si u vezi, ako imaš ovo ili ono…
Tih AKO je toliko puno…
Ako gaziš, žrtvuješ sebe (a, tako su nas nekako generacijama učili) i svjesno odabireš biti nesretan i nezadovoljan zbog nečega, (ideš u raj) bilo da su to druga osoba ili djeca, kakav život imaš i kakav život nudiš svima oko sebe? Kako možeš učiniti sretnim ikoga, ako si nesretan? Što djeca mogu naučiti od nesretnih roditelja?
Suprotnosti se ne privlače
I ne vjerujem da se suprotnosti mogu uklopiti, spojiti. Više vjerujem da me može shvatiti osoba sličnija meni. Kako bi me mogao razumjeti netko tih, nježan!? Tko te može shvatiti u naletu ludila dok rigaš vatru u ljutnji, dok psuješ kao kakav kočijaš jer se ne znaš drugačije smiriti? Tko? Pa, valjda netko tko razumije što osjećaš. Netko tko razumije tu tvoju nemoć… I netko tko ti želi pomoći da to prerasteš.
Rad na sebi je nešto što čovjek mora zaista uzeti kao jedinu ispravnu opciju u svom životu. Tek tada se, nakon puno rada i truda, ono riganje vatre može pretvoriti u udah-izdah-5 sekundi-smiri se pa reagiraj. Tako onaj brak može uspjeti, a ljubav opstati…
Put, od rođenja do smrti, prožet je različiti emocijama. Lijepim i ružnim. Nekad je više lijepoga, a nekad nam se čini da smo stvoreni za žabokrečinu i da se nikad iz nje nećemo izvući! Važno je naučiti prihvatiti, i dobro i zlo, ustati te biti zadovoljan sobom. Veseliti se uspjesima, odbolovati poraze… I ne zamarati se ljudima iz članaka o brojnim poznatima, i onima koji to žele biti. Ne zamarati se ljudima koji nam serviraju predivne sise i čvrste guzice, te idilične slike savršenih ljubavi i još savršenijih obitelji.
Tko zna što se iza toga krije!?
Možda su milijun puta nesretniji od nas. Možda su nesretni i nikad neće biti ničim zadovoljni… Njihove oči ne vide u ogledalu ono što zapravo trebaju vidjeti. I kako netko, uz njih nesretne, može biti sretan? Taj mora da je slijep kod zdravih očiju.
Svaka bora, svaka strija, celulit, pričaju priču o životu, o sretnim trenutcima kao i o onim bolnim. Bol je dio života. Suze su dio života. Uvrede su dio života. Stariti je prirodno. Normalno.
Život nije Hollywood, niti je Disneyland. I tako to treba biti.