Usporen grad, usporenih ljudi, ali velikoga duha. Tu odlučih provesti godišnji odmor. Kiša ostavlja otiske na cesti, ulice sive, sve sivo, samo duh, poput duge na nebu. Da, baš tu sam odlučila provesti godišnji odmor. Osmijeh ne silazi s lica, bez obzira na red kiše i stidljiva Sunca. Ma koliko mi ljudi bili usporeni, za razliku od Metropole, duh im je okretniji i poletniji.
Poput svakoga pravoga freaka, prvo na što sam pomislila bila je nekakva teretanica ili centar da ne bih ‘ispala iz štosa’ i ne vježbala tih par dana. Mislim, kako se vratiti u Zagreb, dok Ovnica i Strijelčica nabrijane vježbaju. Malo me čudno gledaju, jer godišnji odmor je godišnji odmor, i trebala bih samo ležati i spavati.Ta moj glupi godišnji odmor je jedva došao na red od silnih stvari koje sam sama sebi natrpala na vrat i u glavu. Kao da ja znam puniti baterije, opustiti se i što ja znam što sve ne… A i ne mogu si nikako dopustiti da me na bilo koji način prestignu, moje drage kolegice. Ne ide to tako u mojoj Lavljoj glavi.Vjerujem kako mislite da sam sklona pretjerivanju. Možda jesam, ta ne bi ovo moje piskaranje nosilo naziv ‘Drama Queen‘, da ne dramatiziram oko svake gluposti. Ali, priznat ću vam nešto, osjećam se bolje, poletnije, lakše … Razumijete me, zar ne ? Nakon stresnoga dana, doći u dvoranu svesti mozak na osnovnu funkciju disanja. Isprazniti i duh i tijelo. U reklami bi rekli ‘Neprocjenjivo’!
Ponosno hodam sivim gradom, sivih ulica, dok mi, doslovno četiri poznata, vesela lica ponavljaju kako baš dobro izgledam. Uh, nitko sretniji od mene! Nisu me vidjeli prilično dugo, pa njihov kompliment i ima neko značenje u mojoj umišljenoj glavi. Da, krv, znoj i suze su se isplatili, jer poput ptičice, lepršam u teretanicu. Mašem svojom lavljom grivom, uzdignuta nosa. Tko je kao ja!? Možda mi lažu u lice, da sam poput djevojčice, ali, koga briga. U ovim mojim najboljim godinama, bez pomoći plastična kirurga, prkositi gravitaciji! Ne sjedam u auto, sve onako, po kiši, hodam. Čudo! U Zagrebu mrzim kišu!
Lutajući dolazim do cilja, i stanem, kao da sam gromom pogođena. Na vratima teretane natpis ‘Džaba široka ramena, kad su muda malena!‘ Stojim, gledam, a par dječaraca, prolazi i smješka se. Ne znam da se smijem, ili da se i dalje čudim natpisu. Mislim, čemu se čuditi, kad natpis priča o istini. Kakva (anti)reklama!? Rekla bih sama sebi, džaba Insanity, ako ti glava nije ‘čista’, a duh poput duge.
You must be logged in to post a comment Login