Preskočit ću i izbore i koronu. Nema se više tu što više reći. Toliko je oprečnih ponašanja i izjava elita da čovjek prosto pomisli kako je lud i da, ako uopće želi biti uzoran građanin jedne zemlje, mora bar još malo mozga „odvaliti“ kako bi progutao sve što mu se ovih dana servira. Čovjek se pita je li ovo neka nova knjiga Stephena Kinga ili neki novi hollywoodski uradak s Willom Smithom koji će svake minute uskočiti u kadar i sve nas pošteno preplašiti.
Danas bih pričala od nekim posve drugim stvarima koje mi djeluju jako zabrinjavajuće i kojih se malo plašim. A rijetko čega se plašim. Znam, reći će te da nisam majka i da nemam prava niti komentirati ili osuđivati ičije odgojne metode ili postupke. No, doista me zanima kakve uzore dajemo našim djevojčicama, ali i čemu učimo naše dječake. Znam, reći ćete i da je ljepota u oku promatrača i da se modni stilovi mijenjaju, ponavljaju kroz povijest… Ali, kao da je došlo neko čudno doba u kojemu odgajamo tisuće nesretnih djevojčica koje nikada i nikako (osim uz hrpu novca) neće izgledati kao njihovi idoli. Odgajamo i dječake koji nikad neće moći “imati” te iste djevojčice.
Osobno, po društvenim mrežama ne vidim puno toga lijepoga. I moguće ću uvrijediti koga, ali vidim previše šminke, previše filera, previše umetaka, ekstenzija, previše filtera i posla za estetske kirurge. Znam, reći ćete sad i da sam dokona baba koja nema pametnijeg posla od guranja nosa u tuđe kozmetičke torbice, novčanike ili ormare, ali doista sam zabrinuta za mentalno zdravlje djece koju odgajamo. Odgajamo, množina, jer i kao urednica i kao „teta“, sudjelujem odgoju vaše djece.
O mentalnom zdravlju se i tako malo govori. Ma, malo se govori općenito o zdravlju dok vas osobno ne lupi u glavu ili opeče. Depresije, razočaranja, osjećaj manje vrijednosti… Nemoć…
Photoshopirane fotografije, iscrtana lica, napumpane usne… Zar je to realnost? Zar trebamo odgajati djecu da su nakon skidanja šminke neprepoznatljiva? Da je ono s čime su se rodili nedostatno za sreću, ljubav, osobno zadovoljstvo ili napredovanje u poslu? Zar je konzumerizam jedina prava, ispravna vjera, a puni ormari različitih pa i kreatorskih krpica dokaz moći, uspjeha, zadovoljstva? Cilj kojemu trebaju stremiti?
Zar je pokazivanje grudi ili stražnjice jedino seksi? Zar će vas zbog toga više voljeti ili vam se diviti? Jeste li zato ljepši?
Moram vam nešto povjeriti. Dobijemo priličan broj upita, u inbox ili na mail, od djevojki koje bi željele biti recenzentice proizvoda, blogerice ili influencerice. Nekad se upitam što je to u njihovim glavama, a rjeđe ostanem i zadivljena. Nekad se čudim i roditeljima koji čak potiču nerealne želje vlastite djece. Kao, nemoj im uništiti snove! Koje snove!?
To što se nekom sviđa gledati emisije o uređenju stanova, apsolutno ne znači da bi i sam bio u stanju (re)dizajnirati vlastitu garažu. Postoje određene predispozicije za svako zanimanje. Ja, recimo, nikad ne bih mogla biti pijanistica zbog kratkih prstiju na rukama, iako me je mama tjerala skoro 3 godine da učim svirati gitaru. I obje smo bile svjesne mojih ograničenja, ali i koristi od učenja nota ili sreće kad bi se nešto dobro odsviralo. Obožavam gledati kulinarske emisije, ali skoro da ni ne kuham.
Razumijete što želim reći?
Nije svako dijete novi Luka Modrić, Severina ili Modni Mačak! Nisu sva djeca posebna. Većina nas je jednostavno prosječna u svemu. S mrvicu više sreće… Ili manje…
https://www.instagram.com/p/CCNtar7gPPs/?utm_source=ig_web_copy_link
