Čuda se događaju i možda nije baš sve otišlo u krasni. Znate kako se kaže, nekad je dobro imati više sreće nego pameti!
Da bih vam dočarala o čemu danas pišem, ispričat ću vam dogodovštinu od petka. Naime, dok ovo čitate ja sam na godišnjem odmoru i spremam se na koncert Robbieja Williamsa.
Da malo pojasnim stvari, obično sam ja ta koja u našem timu nosi pakete (obično one iz darivanja) na dostavu. I, sukladno tome, ja sam ta kojoj nije palo na pamet da Hrvatska pošta ima ljetno radno vrijeme. I, onako kao kobila natovarena paketima, dođem u poštu koja je udaljena od mene, doslovno, 100 metara, i gledam i ne vjerujem! Na plus 500 stupnjeva, u 8:00 sati ujutro, s 30 kilograma u rukama, ja sam promašila radno vrijeme!
Dovraga i bez traga! Pa kako!? Kako ja nisam vidjela taj natpis tri dana ranije!?
Zvizdan u 8
I sad opet, tako natovarena, moram se vratiti doma, pa onda ponovno, po „zvizdanu“, u podne, natrag. I baš kad sam sve krenula skidati po spisku, zaustavlja se neki nepoznat auto. Moja prijateljica, mlada majka, koja – samo usputno kažem, izgleda fantastično, otvara vrata i kaže: „Upadaj, kud da te vozim!? Ovo je mužev auto!“.
Hvala ti Bože pa ne moram tegliti nazad. Doduše, nije da je neka udaljenost, ali sama činjenica da mi nije palo na pamet da postoji ljetno radno vrijeme, bila je dovoljna da poludim.
Moj mozak preciznog organizatora je skoro prokuhao!
Zvizdan u podne
I ništa. Točno u podne, po „zvizdanu“, eto mene, krenula ponovo u poštu, jer eto želim pakete čim prije poslati. Uzimam broj, i natovarena gledam papirić na kojem piše da je točno 25 ljudi stalo u red prije mene. Ne razumijem tko još plaća račune u pošti i zašto to radi pored svih mogućih aplikacija!? Ne trebam reći da sam ponovno počela gubiti živce, proklinjati dan kad mi je palo na pamet da to šaljem HP Expressom, a ne recimo GLS-om…
Međutim, prati mene sreća taj dan! Gospođa u narančastoj haljini mi prilazi i daje mi broj, te kaže: „Sigurno ćete doći prije na red. Uzmite broj. Ja sam nešto krivo stisla!“.
Sreća najveća
Gledam zbunjeno ženu. Onako poludebilno, nešto mumljam, neku kao zahvalu, jer stvarno nisam očekivala da ću doživjeti da mi netko pokloni broj i da ću, zapravo, doći na red iste minute. Dakle, stvarno imam više sreće nego pameti. Paketi su poslani u roku pet minuta, jer mi moj control freak stav ne da da dođem nespremna, pa hodam okolo naoružana svim potrebnim papirićima i naljepnicama. Tete u pošti me dobro znaju i ne idem im na živce – znaju da sam spremna, ma koliko vaših paketića nosila.
Čime sam ja to zaslužila?
Mislim se, Bože čime li sam zaslužila da su danas ljudi za mene točno u pravo vrijeme na prvom mjestu i da su još toliko dobri i susretljivi, spremni pomoći. To nam se, općenito, u zadnje vrijeme baš niti ne događa. Više smo spremni napasti bilo koga radi bilo čega, nego što smo spremni pružiti ruku i pokazati na trenutak da nismo baš jedino usredotočeni samo na sebe.
Ne znam gdje je nastala empatija. Doista se pitam što je ponukalo ženu u narančastom da mi priđe i da listić baš meni.
Dobro, logično je – imala sam pakete, ali ipak…
Iznimno je lijepo imati sposobnost staviti se u kožu drugoga i biti sposoban razumjeti ono što se događa s tom osobom i s kojim se emocijama nosi. Ne znam što nam se dogodilo u ovom procesu brzog života i utrke za novcem, ali evo postoji svjetlo na kraju tunela i ja sam očiti primjer.
Gospođa je, očito, osjetila da sam na rubu živčanog sloma i hvala joj! Uljepšala mi je ne samo dan, nego i cijeli tjedan, ako ne i mjesec!
Vesele me male stvari, što ću!?
