Kako ništa ne radim poput normalnih ljudi, tako nisam niti počela vježbati kada i svi ostali, „nekako s proljeća“, u pripremi za plažu. Da stvar bude gora, našla sam naoko suprotnu, ali ipak recimo to tako, srodnu dušu, za jedan tip vježbanja, koji ne bi pao na pamet, kako su mi rekle prijateljice, normalnim ljudima. Pa da! Program se i tako zove ‘ludilo’. Nitko tamo ne očekuje moju pamet!
Dakle, ja i moja srodna dušica uđemo u dvoranu, uplašene. Ni jedna se nije pomakla s mjesta, ako smijem primijetiti, godinama. A, kao ono, face smo u formi, i u najboljim godinama. Skakućemo s noge na nogu, navodno, tako se zagrijavamo, dok se mladi i zgodni trener smješka. Pokušava nam objasniti kako se ničega, ali ničega ne moramo bojati. I možemo, odmah danas, odustati, ako shvatimo kako to nije za nas. Mislim, gospođica Lavica i gospođica Ovnica, pa da odustanu. Ma nema teorije. Trener se i dalje samo mudro smješka.
Početak. Što da kažem o početku!? Ispred nas vježba mlada djevojka, vodi trening, pokazuje s trenerom vježbu. Toga se sjećam. Nakon nekih desetak minuta, mislim da mi je mozak stao. Sveo se na osnovnu funkciju- diši. Dišem na škrge. Znoj se cijedi. Noge su teške, preteške. Trči, skoči, stani, sklek. Ustani, skoči, stani. Trener hoda među nama. Pokušava nas natjerati uraditi koji čučanj, pokret više. Bodri, osmjehuje se….Pita „ za zdravlje“. Više mi nije simpatičan. Rado bih ga natjerala da odskakuće uz mene cijeli trening, pa da vidim može li on sve to. I Ovnica je na izdisaju, ali upornija je od mene, kralja životinja, i ne da se smesti. Broji, skače, znoj se cijedi. Sva crvena u licu, vičem uspori, nećeš se sutra pomaknuti.
Gotovo. Tortura nakon četrdesetak minuta gotova. Gdje sam?! Srce mi lupa i borim se za doći do zraka. Ovnica ponosno stupa, dok ju slijedim nimalo lavovski. Klimam glavom, upisujemo se, dolazimo ponovno za dva dana. Klimamo mudro, možemo mi to, ma sve savršeno. Da. Ne, ne odustajemo. Gegamo se prema doma s osmijehom na licu. Osjećam se puna volje, snage. Polet me neki uhvatio. Valjda lupa adrenalin, vrag ga znao.
Uh. .. Jutro…Boli me sve. Svaki komadić tijela. Ustajem na ruke. Pužem… Doslovno pužem. Stepenice su opasne. Psujem Ovnicu i njene blesave ideje. Psujem majicu, psujem čarape, na poslu psujem stolicu i ustajanje.
Ali, osmijeh mi je na licu kad gledam Ovnicu u puno gorem stanju. Slušam njene jauke, zazivanje Boga na pomoć. Gledam ispijanje magnezija i Andola. I recite da sam zlo! Znam, jesam!
You must be logged in to post a comment Login