Drama Queen: Kako se ljubiti

Malo dijete, mala briga. Veliko dijete, velika briga. Zar to nije gola istina? Kada ih prvi put dođemo vidjeti u bolnicu, tako su crveni, ružnjikavi i bezveze se deru. Nakon par dana, gledamo male anđele koji nas podsjećaju na mamu, tatu, babu ma možda i glumicu. Mijenjaš pelene, dojiš, malo ne spavaš i to je to. Kad zamijetiš prvi osmijeh, srce ti je puno i ljubavi i ponosa. Prve riječi te razgale. Mama. Tata. Teta. Baka. Deda. Bezgranična ljubav koji nikad do tada nisi osjetio. I Bože, tako pametno dijete nikad vidjeli, dok nespretno pokazuje nosić, šalje pusice ili dok ga učiš prvoj nepodopštini.

“Švrće” na sve strane

Ma ne. Ne piše ovo ponosna majka. To još uvijek nisam, no moram priznati aktivno sudjelujem u životu, pa i odgoju, nekoliko “švrća“. Slatki su oni meni i volim ih, ali su nekad i ponajbolje kontracepcijsko sredstvo. Nakon par sati “čuvanja“ u kojemu se ne zna tko tu koga zapravo čuva, pazi i nadgleda, znam shvatiti kako možda i jesam sebična i samoživa i sva ta pitanja i ponavljanja gradiva mi idu beskrajno na živce. I, kako bi rekla jedna moja prijateljica, voli ona svoju djecu, ali je jednako tako svjesna činjenice da možda karakterno nisu kompatibilni. I koliko god da ih voli, toliko je i nerviraju. Isto ih odgaja, ali ona mala, treća po redu, moj je favorit, jer je toliko prepredena, vedra i osvoji me očicama, treptanjem i pametnim izjavama.

Ljetos, baš kad je došla k meni u posjet, bila je toliko sretna što me vidi i što se družimo, da je roditelje poslala doma i ostala sa mnom. Napomenut ću da sam bila usred pravljenja kolača, a ona je sva sretna “pomagala“. Iznenada, kada je shvatila kako ne ide sve tako brzo kako je ona u svom malo mozgu zamislila, postala je “jako gladna“. Trpala je sve što sam joj gurnula pod nos, a samo je htjela pojesti kolač. I kad je konačno dobila ono što sam cijelo vrijeme izbjegavala dati, mudro mi je napomenula nešto u stilu – vidiš da sam uporna i da sam došla do toga što mi ne daš.

A kako se ljubiti?

Vrhunac zapitkivanja ipak sam doživjela od mog Švrće.  “Teta ti piškiš kao mama, a ja piškim kao tata“? I tako danima. Dobro dušo, valjda smo apsolvirali tko kako piški, ali što, na koncu, očekivati od muškarca. Vječno opsjednuti tim komadićem mesa. Naravno nije dugo prošlo, a onaj drugi komad mesa je postao zanimljiviji. Ne moram napominjati o kojem ženskom dijelu tijela pričam.

Nakon tog iznimno duhovitog razdoblja, došla je školica. Pisanje zadaća, beskrajna dreka “O zašto baš ja imam tako težak život?“ i moram pisati zadaću, ići u školu, učiti milijun glupih stvari… Noćna mora. Ne samo da se ti sam moraš podsjetiti hrpe nepotrebnih podataka, nego slušaš i urlanja, gledaš gledanja u prazno i kao da nikad sam nisi bio dijete, misliš kako je tebi nekad davno bilo sve lako i kako nikad nisi bio takav.

Sve sam nekako mogla i podnijeti, sve dok je ljubljenje na filmu bilo bljak, dok su pusice u nekoj seriji fuj. Prva izjava “imam curu” je bila tako slatka. Sve je bilo tako slatko, dok me konačno nije dočekalo pitanje “A kako se ljubi?“. Kakvo ljubljenje, do vraga!? Do jučer ste lizali sline i smijali se kad bi vas uhvatili bez maramice, a sad bi se ljubili! E pa ne može! Ne može još 20 godina!