Sad ću biti brutalno iskrena te reći da vaša omiljena dramatična kraljica nije baš tako cool koliko se čini. Ponekad sam puna predrasuda i treba proći dosta vremena dok sama sebi priznam da sam blesava i u krivu. Tako me i moji silni udvarači, a da se pohvalim imam ih već nekoliko, redom prozvaše hladnom. Kako da im čovjek objasni da je to samo pomno građeni imidž koji ide uz titulu kakve kraljice!? Naprosto moraš biti takav, inače te „Čudesne zvijeri“ prebrzo pronađu!
Jedna od moji najdražih kolegica blogerica je bila upravo u toj kategoriji ljudi. Mišljah kako mora da je tupasta kad tako slatko trepće okicama i milo se smješka. Ma, ženska ljubomora, da vam iskreno velim. Moraš se kraj nje osjetiti koji put „ugroženo“ pa žena je sva slatka! Ali, avaj! Toliko pameti, duhovitosti i pravoga stava nisam odavno srela. Priznajem pokajnički svoj grijeh i ispričavam se na svakoj krivoj misli. Znate ono, tipično hrvatski, čim je netko mrvicu drugačiji od tebe, mora da ne valja. Ali, u ovoj državi samo iznimni, poput mene, priznaju grijehe, pa joj se ovim putem ispričavam.
Da nastavim, naše kave su postale sve češće, a i sve duže. Tako se neka brzinska kavica protegne na „ćakulu“ od par sati, a neizostavan modni dodatak je kolač ili dva, nekad i tri… Da stvar bude gora, modni dodatak mi se uredno taloži na području trbuha. Ne bih čak imala ništa protiv da ode na područje guzice, ali me ne sluša! A ona je toliko vitka usprkos kolačima, da sam je neki dan priupitala ima li možda trakavicu. I ja bih je htjela!
Sjedeći tako s njom, sjetila sam se jedne trenutno toliko aktualne tematike i jedne daleke rođakinje od prije par godina. Ženu bih uredno viđala jednom godišnje na ljetnim praznicima, kada se sva rodbina svijeta okupi na jednome mjestu i istrača za idućih 365 dana. Ta moja rođakinja je uvijek bila lijepa žena, ali nekako malo punašna. Nije ni čudo. I ona poput mene obožava kolače, slatkiše… Jedne godine sam je jedva prepoznala. Prilično je visoka, a kako sam joj prilazila s leđa, pomislila sam da nam je kakva manekenka došla u goste. Kada se okrenula, ostala sam u sto čuda, jer žena je izgubila dvadesetak kila i izgledala je stvarno fantastično. Kao svaka baba, kreneš je onako poluzavidno hvaliti, ne shvaćajući što ti pokušava reći. Tek iz petog puta shvatila sam riječ „salmonela“. Naravno, kao prava ljubiteljica kolača, zaradila je i salmonelu, ali i tako divnu liniju. Kaže, kroz smijeh, kako se isplatilo ležati u bolnici desetak dana jer bolje dijete definitivno nije probala!
Dakle, preostaje mi ili trakavica ili salmonela. Sva nadobudna krenem u prvi dućkas po svoje omiljeno meso, pileća prsa. Čisto su mi praktična i, što je najbolje, brzo su gotova. E sad, ne gledam ni rok trajanja, ni uvoznika, ni proizvođača, samo trpam u košaru i teglim u nadi da će me simptomi zateći doma. Malo infuzicije te, nakon toga, teretanica i rad na pravoj masi. Oj, pretila, hrvatska nacijo, trk po piletinu!
Vraga, ništa… O mojim kulinarskim umijećima zaista nema potrebe pričati. Volim i radim samo ono što može biti gotovo u 25 – 30 minuta. Dakle, prvi komad pilećih prsa sam prepekla jer taj dan je telefon zvonio kao lud. Drugi komad se satima kuhao s nekim jadnim, smrznutim mahunama jer sam imala pročitati polovicu neke dosadne knjige za koju bi trebalo sročiti kakav suvisli komentar. Ne mogu napisati: „Ako želiš skuhati dobar grah, uzmi ovu knjigu, uzmi i kuhaču i ne brini! Čitat ćeš rečenicu po pet puta!“
