Vjerujem da smo svi, manje-više, odlučili u ovoj novoj godini poraditi na sebi, kako to zovemo nekim službenim rječnikom. Uvijek čekamo neke datume, događaje, ponedjeljke, nove godine… da, navodno, postanemo neka bolja verzija samih sebe. No, ne znam znamo li ikad točno što bi bilo dobro mijenjati.
Što to nedostaje ovim našim, trenutnim verzijama?
Rekla bih da nam ne nedostaje ništa. Svi smo različiti i imamo neke različite interese i želje. Naravno, i neke stvari gledamo posve drugačijim očima. Međutim, postoji nešto što većina nas doista treba primijeniti – ako želi nešto promijeniti. Nije to ništa toliko revolucionarno, a ipak je tako teško! Najteže je progledati, OSVIJESTITI.
Tako je. Dobro ste pročitali – trebamo osvijestiti: emocije, obrasce ponašanja, greške koje iznova ponavljamo, strahove kojih se nesvjesno nikako riješiti. Trebamo osvijestiti koliko nam je važno mišljenje drugih, a koliko zapravo glumimo da nas nije briga. Trebamo priznati sami sebi da smo, možda, zavidi, lijeni, ljubomorni… Da nismo baš toliko „divni“, „ispravni“, „dobri“… koliko sami sebi lažemo da jesmo.
Trebamo priznati da, možda, ne znamo biti sami pa ostajemo u nekim nemogućim, teškim vezama ili skačemo iz jedne veze u drugu. Poput pčele s cvijeta na cvijet, naizgled slobodni i nesputani, a opet tako nesretni. Možda se (samo) bojimo starosti i samoće.
Kad odgajamo djecu, možda im doista želimo samo dobro, ali koliko na njima liječimo neke traume koje su na nama ostavile prijašnje generacije?
Koliko ne želimo biti poput naših roditelja, a s vremenom se upravo u njih pretvaramo? Ili obrnuto. Koliko želimo biti baš poput njih, a mislimo da nismo dovoljno dobri, nikako doseći te vrhunce koji su jednostavno neki vaš suludi ideal.
Koliko znamo, a koliko stvarno (pre)malo znamo o svijetu, o drugima…
Trebamo skinuti nešto što nazivamo ružičastim naočalama i pravim očima pogledati sami sebe.
Zar to nije najteže?
Pa, zar nije najteže reći sam sebi: „ Eh, ovaj put si stvarno sve krivo! Gdje ti je pamet!?“.
Nema napretka, nema promjene dok ne osvijestiš sebe. Uzalud je sve, i uzalud i kao prijatelji i kao roditelji i kao djeca, nekome govorite nešto. Dok čovjek ne osvijesti sebe, nema pomaka. Nažalost, neki će i umrijeti, a neće osvijestiti vlastite postupke. Umrijet će u vlastitom neznanju. I to je žalosno.
Zapravo, ne znam koliko puta ste to doživjeli to da se na istu stvar ili događaj gleda potpuno drugačijim očima?
Ja sam to doživjela, vidjela i previše puta. Međutim, sve što sam mogla je osvijestiti, tako je, osvijestiti sve što se događa oko mene. Osvijestiti svoje i reakcije drugih. Bilo je tu nekad i ljutnje i nevjerice. Pale su i uvrede.
Tražio se krivac na sve strane.
Ali, vjerujte mi, u konačnici za sve što vam se dogodilo i za sve što će vam se dogoditi, glavni ste krivac upravo vi. Jedina razlika između nas je ta što netko ima hrabrosti ili, rekla bih, dovoljno je lud da, figurativno rečeno, skoči.
Dok drugi traže sigurno tlo pod nogama, neki trče, skaču, lete… i, doista nekad sigurno slete, a nekad se razbiju. Međutim, oni bar pokušavaju nešto. Zar želite cijeli život samo gledati, stajati na jednom mjestu i žaliti?
