Ne znam koliko sam sebična. Moguće previše. Sjetila sam se jedne kolumne koju sam pisala prije par godina i znam da su se svi likovi iz te priče u stvarnom životu naljutili nakon što su je pročitali. Namjera mi nije bila ikoga naljutiti. Kako se, općenito, o ukusima ne raspravlja, pa onda niti o vjeri ili političkim stavovima, a svaka je žena lijepa, bez obzira na sve, ne ostaje čovjeku puno tema za raspravu. A i vremena su takva. Svi se nekako brzo naljute.
Držat ću se ja prijateljica. One mi oproste. Naime, taj put sam izašla s prijateljicama u jedan fancy birc i bilo mi je naporno. Kratko i jasno. To je poučak priče – bilo mi je naporno. Naslikavanje, namještanje, premještanje i poziranje uz koktel nije moja furka. Dodajte tome i sparinu u Zagrebu – definitivno nije moja furka. Nikad ni neće biti, to nisam ja i nije mi ugodno, a bome niti zabavno.
Svi mi volimo različite stvari i okruženi smo različitim ljudima, karakterima, pa kad su i zabave u pitanju. Ne volimo svi sve. Mrzim, na primjer, kad moj Ruski Princ u svakom momentu, bez obzira je li sretan ili tužan, ima neku komornu glazbu koja tuli oko njega. Što da radim, ako me to čini nervoznom?! Lijepo mu kažem da, kad sam ja u blizini, ugasi sprovode jer će nakon 10 minuta imati pored sebe babu koja ima živčani slom. Čovjek je to prihvatio pa mi (pre)često i udovolji tako što jednostavno isključi zvuk.
Tako je i s prijateljicama. Neke znaju da moraju ugasiti narodnjak, ako misle da se ikud vozim s njima.
No, ne znam kako da to objasnim, ali različite prilike trpe različite glazbene stilove, pokrete i gore spomenute furke, pa bih se usudila reći i da sam prilagodljiva. Iznenadim se kad shvatim da, unatoč i usprkos svemu, neke stihove hitova koje nisam ni slušala, ili mi nisu na playlisti, jednostavno znam. Kako i odakle – to je i meni samoj nepoznanica, a vidjela sam to i na jednom rođendanu kojeg sam se bojala kao kuge. Toliko sam mislila da ću biti Mrgud, a zabavila sam se posve neočekivano i pamtit ću taj izlazak kao jedan od dražih. Dalje, postoje izvođači čije pjesme ne volim, ali volim njihov glas. Ili postoje pjesme koje su mi savršene kada ih izvodi netko drugi. I tako dalje… Da sad ne filozofiramo previše.
Činjenica je da volim neopterećene situacije i zabave na kojima nije važno doći obučen u određenom stilu, vjerojatno ima i među vama takvih. Znam. To je totalno kontra posla kojim se bavim, jer bih trebala biti fancy, napirlitana posvuduša koja je isprobala baš sve kozmetičke tretmane i preparate i voli u ormaru imati kreatorske krpice. Kreatorskih krpica nešto i imam. Samo se ne hvalim i nemam ih potrebu fotografirati i pokazivati po društvenim mrežama. Ne vidim smisao u tome. To nije način na koji bih ja gradila neku eventualnu influencersku karijeru.
Isto tako znam da 98% mojih prijateljica ne bi otišlo na Ultru, ali zato imam 3-4 dečka koja su spremna sa mnom cijelu noć skakutati poput vjeverice. I to je posve u redu. Ne želim da je mojim prijateljicama neugodno i da se osjećaju bilo kakav napor. Toliko ih poznajem i toliko ih ne želim opterećivati da ću ih poštedjeti nekih izlazaka, partyja i slično.
Za kraj ću samo navesti jednu kratku opservaciju. Prigodna je. Nema posebnih. Svi smo mi isti, s nekim nijansama. Netko je malo ljepši, netko malo ružniji ili pametniji. Netko bogatiji, netko siroče, ali sretan… Netko voli klasiku i Bacha, netko skače na Maju Šuput, a netko je Ultraš. Netko je bijele puti, a netko je crn.
Svi smo mi isti i sve nas isto čeka. Hladna zemlja. Važno je samo da se ne pravimo posebnim slučajevima. Nema smisla.
