Znam da sam često okrutna prema onima koje najviše volim. Najčešće to osjete moj Ruski Princ i žena s kojom sam odlučila podijeliti svoju poslovnu sudbinu. I nije im lako. Često vide ono najgore od mene. Slično je i s ostatkom prijatelja/ica. Možda sam jedino brata poštedjela svoje okrutnosti. Jer, valjda će on uvijek biti moj mlađi braco kojeg je trebalo paziti jer nosi naočale.
Izmaštano ili stvarno
Nakon neuspjelog pokušaja moje zadnje, ozbiljne veze, shvatila sam da su moji izbori, bilo svjesno ili nesvjesno, doveli do toga da nikad neću postati majka. Svjesna sam onoga što sam izbjegavala i svjesna sam koliko su se, slobodno to mogu reći, transgeneracijske (potencijalne) traume uplele u činjenicu da sam znala točno kakvog oca tražim svojoj potencijalnoj djeci. Jer, bez obzira na to kakav vam on partner bio, uvijek ću ponavljati da je za ženu najvažnije naći dobrog oca svojoj djeci. Ja kao da nisam imala nikoga tko bi se uklopio u te (zamišljene) kvalitete.
Možda i potencijalno jesam, ali taj neki strah da ću živjeti životom koji ne bih htjela, bio je jači. Doduše, nisam imala dovoljno novca da se uputim na putovanje, primjerice, u Makedoniju ili Češku i oplodim se nekom divnom spermom, kako mi je moja ginekologinja jednom predložila. Za posvojenje po hrvatskim uvjetima još uvijek nemam šanse. Ali, nikad se ne zna…
I znate što – ne žalim. Nismo svi stvoreni za biti majke (ili očevi čak) i treba se u jednom momentu života i pomiriti s tim.
Svjesnost
Pišem ovo jer sam upravo ‘luđakinjom’ nazvala jednu od svojih prijateljica. Nju je pukla kriza vlaka koji je već prošao. I ona se (još) nikako ne može pomiriti s tim. A nije da joj želim rušiti snove…
Uvijek je teško suočiti se s činjenicama i uvijek je teško priznati da smo nešto, prosto rečeno, za*ebali. A znamo to često napraviti. Nekad mislimo da ne možemo imati baš sve, a nekad pomislimo kako kod nas može baš sve proći.
Međutim, život nikad nije tako jednostavan. Nekad je potrebno i riskirati. Tako sam ja u svojim poslovnim odlukama prilično riskirala, ali zato u onim osobnim, privatnim i intimnim – nisam. Uvijek je tu bio onaj neki strah od života kojim nikako neću biti zadovoljna. Jer, pisala sam već o tome – ne vjerujem u žrtvovanje i patnju kao jedine opcije ispunjenog života, koji, ako ste vjernik, vodi u raj.
Život je puno više od patnje. Život je puno više od naslijeđenih, tradicijskih momenata u kojima moraš i ovo i ono. Život je puno više od žrtvovanja za ovo ili ono tamo. U redu je priznati da nešto ne želiš ili jednostavno ne možeš. Po meni je to ispravnije nego postati ogorčena, nesretna ruina od čovjeka jer se nešto podrazumijeva i jer je netko rekao da to tako mora ili treba biti. Poštenije je. Pravednije.
I ne morate imati super odnose s braćom i sestrama. I ne morate imati predivne roditelje. Nekima naprosto grah nije tako pao, zvijezde mu se nisu nasmiješile ili mu Bog nije dao. Odaberite frazu koja vam najviše paše, ali rezultat je isti. Nismo svi za sve i nije nam svima dano.
Autentičan pogled na svakodnevne životne izazove, društvene norme i kompleksnost međuljudskih odnosa. Kolumne, pisane s dozom ironije i humora, pružaju osvježavajuću perspektivu, omogućavajući čitateljima da se poistovjete s temama i potiču ih na razmišljanje.
