Drama Queen: Ono što je bitno, oku je nevidljivo

Imamo nevidljivog neprijatelja, virus koji nas tajanstveno vreba, tko zna sve s čega. Navodno živi na bankovnoj kartici i do 28 dana. Nažalost, većina nas samo jednom mjesečno potegne karticu. Plaća nam ne preživi 28 dana. Imamo i nevidljivu pušku, vatreno oružje, koje nije vidio niti jedan građanin, u inače prometom zagušenom Zagrebu, na putu do Markovog trga. Tako bar kažu oni iz policije. Puška je bila nevidljiva. Ali je zato maska napadača bila postojana.

Dok je posve moguće neprimijećeno prošetati s vatrenim oružjem središtem glavnoga grada, dotle je posve nemoguće prošetati istim tim središtem u kojoj zgodnoj modnoj kombinaciji, a da te ne uhvati kakav fotograf, bez obzira na toliko spominjani GDPR. Ili doista svi toliko želimo biti ocijenjeni kao super, najbolje obučena ženka na dobro poznatoj trasi lokalnih, modnih fotografa, da nam ništa više nije, osim toga, bitno?

Kako god, volimo vidjeti lajkove, a puno je toga nevidljivog u ovoj državi. Bitno je, očito, oku nevidljivo.

Je li se strah uvukao među vladajuće? Hoću li morati plaćati kaznu za kakvu uvredljivu poruku koju bilo koja od vas može napisati na kojem od službenih Facebooka, Instagrama i sličnih društvenih mreža portala kojih sam vlasnica? Gospoda Predsjednik i Premijer se ipak smiju nadmeno šamarati riječima na javnim i privatnim dalekovidnicama.

Gdje će nestati sloboda govora da svima, pa i meni samoj, kažete nešto poput glupača ili tuka!? Ili da se netko obukao ružno i da vam se možda ne sviđa majica ili košulja ili hlače, s cijenom većom od vaše plaće, prelijepe žene kojeg nogometaša, a da se ne obruši sto drugih žena na vas? Hoćemo li morati imati jednoumlje? I ne mislim tu samo na modno jednoumlje.

Ono što mene osobno najviše muči, čitajući silne komentare, koliko li je samo nepismenih u našem društvu. IJE, JE, Č i Ć, BIH, BI, S, SA i mnoštvo nekih izraza koji su daleko od standardnog, književnog jezika koji bi trebao poznavati svaki veliki, ali i mali domoljub. Rugamo se ljudima kada ne govore koji strani jezik, uzmimo engleski kao neki dobar primjer, a vlastiti jezik ne poznajemo. Hrvatski jezik je svatko od nas učio kojih 12 godina u sustavu obrazovanja i zar apsolutno ništa nismo naučili? Strašno! Možda ne bi bilo loše da ga ukinemo!

Ono što je bitno, oku je, očito, nevidljivo, ponovit ću još jednom.

Mama moje prijateljice leži na podu 2,5 sata (čitaj dva i pol sata) slomljenog kuka čekajući hitnu. Ranjenom policajcu pomažu prolaznici. Veliki Ministar je jedva „bacio oko“ na čovjeka koji leži na podu, a očekuje od nas da ga ozbiljno shvatimo kada nam priča o potencijalnoj zagušenosti i onako zagušenog zdravstvenog sustava gdje su redovi čekanja jednaki redovima iz osamdesetih –  redovi za kavu, redovi za deterdžent, redovi za benzin… Hodat ćemo mi, kao nekad, na par-nepar!

Kakvi god da bili, redovi su uvijek posljedica nereda u ekonomiji, a nered u ekonomiji nastaje (manje/više) kao posljedica nereda u glavama političara.

Nitko nije slobodan od straha. Netko se boji virusa, netko bolesti, netko besparice, netko potresa, a političari su se počeli bojati pušaka i bijelih prahova… Ljudski organizam ne može beskrajno podnositi strah. Kronični strah ozbiljno narušava zdravlje. Postajemo skloniji virusnim i bakterijskim upalama, autoimunim poremećajima, raku, srčanim oboljenjima… I, opet se vraćam na priču o mentalnom zdravlju.

I vrtimo se u krug.

U redu ispred bolnice se šaketamo, pozivamo se na borbe, ustaše i partizane… Nervozno trubimo i psujemo čovjeku koji je napravio zastoj u prometu, bez da ikome padne na pamet pogledati što se događa, a Velikog Ministra pozivamo na red. Čovjek iz prometnog zastoja je mrtav jer mu nitko od građana ovog grada nije pritekao u pomoć. Pomogao mu je stranac.

I tako u krug. I tko će sad prvi baciti kamen?

 

 

Čovjek ispravno vidi srcem – ono što je bitno, oku je nevidljivo.

Antoine de Saint-Exupéry