Otkad sam je prvi put srela, postala je jednostavno – baka, iako nije moja baka. Žena od koje si uvijek čuo nešto pametno i lijepo. I uvijek je imala neku zgodnu „temu dana“, iz nekog posve drugoga kuta, da ti otvori oči i proširi vidik. Njene manire i njen način razgovora bili su savršeni. Danas bismo rekli „stara škola“. Dama, s uvijek savršenom frizurom. Obrazovana i njegovana, ozbiljna, a u isto vrijeme, vedra cijelim svojim, ne baš lakim, životnim putem.
Sve su ostalo nijanse
Svaki ručak u njenom društvu bio je spoznaja nečeg novoga. Žena koja je ni iz čega znala složiti najljepši slatko–kiseli, voćni kolač. Točan omjer slatkoće, prošaran točnim omjerom kiselosti, da sve skupa savršeno očara nepce. Kao i život. Točan omjer teških stvari, pomiješan s točnim omjerom ljepote i sreće, upakiran u sitne nježnosti i radosti. Kao život, gorko-sladak… Baš onakav kakav možemo podnijeti. Ali, koga ono život mazi? Pa svi imamo neke prepreke o koje se spotičemo, ali kad padnemo važno je ustati i nastaviti dalje. Važno je samo koliko brzo ustaneš, kako snažno i hrabro koračaš dalje. Tu su nijanse.
Jednoga dana se probudiš. Veseliš se suncu, cvrkutu ptice i saznaš kako neke ljude nikada nećeš sresti. Više ih nema. Nje više nema. Nema priče o povijesti. Nema onih divnih manira. Nema onog osmijeha. Nema slatko-kiselog, jednostavnog, ali najljepšeg kolača. Dogodilo se ono što se događa baš svima i što nas, na koncu, baš sve čeka. Otišli smo negdje, možda u neki bolji svijet. Mirniji, jednostavniji, bez patnje i boli. Negdje gdje život nije poput bujice rijeke, poput bujice od suza. Nadam se da je tako. Da je sve još vedrije i puno dobrih, slatko-kiselih kolačića. Možda ima i onih kremastih, s puno oraha.
Nastave živjeti u nama, pa tako i “dama”
Odeš. Nema te. Ostaviš prazninu ljudima nakon sebe. Ali, postoji nešto… Zapamti, svi nastave živjeti u nama. U sjećanju. U onim lijepim i slatkim trenucima, koje ti nikada nitko ne može uzeti. Pusti one ružne. Neka se bore sa zaboravom. Ostavi sjećanje zbog kojeg ti se vrate i suze i osmijeh, u isto vrijeme. I vedar si i tužan. Netko je tu, a ipak ga nema. I sretan si kada ga spomeneš. Sjetiš se sitnice. Sjetiš se prve ljuljačke, mirisa kave u rano jutro, na selu, kod bake. Sjetiš se stabala kruški iz djedova vrta. O Bože, kako mi se samo čini da nema takvih, sočnih, krušaka nigdje za kupiti. Kako mi se samo čini da kava više ne miriše onako, poput bakine, u rano jutro, dok joj se snen penješ u krilo.
You must be logged in to post a comment Login