Ludilo počinje, odnosno da se bolje izrazim, počinje predizborna kampanja. Ili, još bolje, počinju predizborna obećanja koja, od stoljeća sedmog, idu pogoditi u srce svakog pravog Hrvata. Pa se prebacujemo, nabacujemo, razbacujemo… Naravno, uzmimo u obzir pretpostavku da nas je barem polovica totalno krivih Hrvata, dok si prebrojavamo kapi krvi, gurajući ih lijevo ili desno, te na sve četiri strane svijeta!
Prebrojavanje zrnaca
Nemamo mi onu potrebu da kažemo da je netko dobar ili pošten. Mi doma ne metemo, pa ni pod tepih, ali gledamo susjedovu svaku dlačicu. Prebrojavamo zrnca mudro gledajući kako je tko koga, kada i gdje oplodio. Jadni li smo gledajući, slušajući promašena predizborna obećanja i međusobna nadjebavanja, u nedostatku bolje riječi, naših kandidata.
Gledajući jednu od lista na jednom dnevno-političkom portalu, s navedenih desetak kandidata, a bez opcije NITKO od navedenih, moram priznati da me uhvatila panika, ali i velika sreća jer nemam djecu koju bih ostavila u ovom jadu i čemeru, jednom kada mene više ne bude.
Djeca i djeca
Kad smo kod djece, slušam ove mame u kvartu. Bjesne na rasporede i rad u smjenama u školama jer, navodno, njihov talentirani, novi Modrić, ne može na neki od tih specijalnih treninga, zaboravljajući koliko je samo u našem kvartu niklo novih zgrada.
Toliko novih stanovnika, a da se nije izgradila niti jedna škola, niti jedan vrtić ili ambulanta, jer oni koji rade urbanističke planove (napominjem, ovaj je iz 2008.) i oni koji zarađuju na svakom kvadratu, nisu, koliko vidim, ostavili prostora niti za parkić između zgrada, a kamoli da su pomislili da bi se nečije dijete poželjelo odmah obrazovati u vlastitom kvartu. Obrazovanje dolazi kasnije! Mah, i tako je važniji trening, a djeca nam sve deblja. Neću pričati o ulicama, njih nema. Važan je kvadrat! I svaki je prodan!
Uvijek se traži krivca u nekom drugom. Moram priznati smeće oko naše zgrade isključivo čine razbacani građevinski materijal i ostaci namještaja koji nitko nije mogao/htio odnijeti u reciklažno dvorište udaljeno svega 500 metara zračne linije. Stoji sve tako mjesecima, na par mjesta.
Uvijek nam je netko drugi kriv
Uvijek nam je netko drugi kriv dok ne gledamo i ne vidimo sebe. Netko nam je drugi kriv jer nemamo u zgradi metlu kojom bismo mogli pomesti ispred svoga vlastitog praga, pa tako lišće i granje, te razgaženi, raspadnuti papir stoje mjesecima na putu. Gazimo, preskačemo i zaobilazimo… Nitko od nas, nitko od tih nekakvih pet ili šest ulaza, ne želi uzeti metlu, čisto iz zabave i druškanja, uz neku kavu ili pivo, pomesti ispred tog svoga praga. Još smo uspjeli dovući i stolice i ormare i šutu i dva noćna ormarića… I, naravno, u jednom od prolaza je milijun bočica alkohola i smrdi na pišalinu. I znamo čije je to djelo. I znamo tko sjedi na kartonima na klupici, blizu kvartovskog dućana.
Netko je drugi kriv, jer mi to plaćamo. Plaćamo tamo neke (ne)radnike da čiste, ali oni ne mogu “očistiti” našu kulturu, našu zajednicu. Još kažemo da sve to skupo plaćamo. Možemo mi prebrojavati krvna zrnca i biti veći Hrvat od onog tamo Hrvata, doseljavati se, odseljavati i predizborno obećavati, ali avaj…
Nismo u stanju počistiti ispred svoga praga, kako zgrade, tako i stranke…
