Nemoguće je povremeno ne razmišljati o muško-ženskim odnosima. Kako god da okrenemo, i koliko god mislili da smo „pametni“ i da „znamo što radimo“, uvijek ćemo naći način koji je – sabotiraš sam sebe.
Da, dobro ste čuli, sami sebi stvaramo probleme upravo tamo gdje ih ne bi ni trebalo biti. Dajemo si gomilu nemogućih „taskova“, poput onoga u kojemu ćemo nekoga mijenjati ili nekome pomoći, totalno zaboravljajući da ti nitko, pa nisam Bog, neće pomoći ako ne pomogneš sam sebi.
Za razliku od nekih, ja sam odlučila da želim jedno vrijeme biti sama. Koliko će to vrijeme trajati, zaista ne znam, i moram priznati da nikad nisam bila sretnija. Nitko mi ne mijenja programe na tv-u, ne moram gledati utakmice, ne moram gledati raznorazne debile na televizijama, ne moram se svađati oko toga što ćemo ručati… Apsolutno ne moram ništa i nekako mi se čini da moji dani nikad nisu bili ispunjeniji. Upisujem različite tečajeve, čitam knjige, gledam serije, družim se s prijateljima… Moji dani, nekako, prolaze u miru sa samim sobom, a to je ono što je najvažnije – biti miran sam sa sobom.
Međutim, mnogi od vas odlučili da pošto po to trebaju biti u nekoj vezi. Reći ću da je i to totalno OK – “sami pali, sami se ubili“!
Eh, moj Romeo!
O njemu sam pisala točno prije desetak godina i pisala sam točno iste stvari. I opet se dogodio potpuno isti razgovor koji smo vodili već prije. Romeo mora patiti! Znate, teško je biti pametnjaković, prorok ili onaj koji govori „znala sam“ ili „rekla sam ti“… Nitko ne voli takve ljude. Ne volim ih niti ja, a često se nađem upravo u toj omraženoj situaciji.
Naučila sam nešto u ovih desetak godina. Više ne pričam. Ne tumačim. Ne glumim proroka.
Sada postavljam pitanja.
Pitanja…
Pitala sam ga je li svjestan da njegove partnerice imaju iste životne probleme. Pitala sam ga je li svjestan da pokušava biti „spasitelj“ u tim vezama. Pitala sam ga je li svjestan da mu nitko neće biti zahvalan jer pokušava promijeniti nečiji život, percepciju ili pokazati nekome da radi gluposti. Sve je to najčešće uzalud, zar ne?
Koliko god da se mi trudili nekoga promijeniti, do promjene neće doći. Nitko neće čudesno shvatiti da ste najbolje što im se moglo dogoditi. Jednostavno, čovjek sam u sebi mora osjetiti potrebu za mijenjanjem.
Naravno, nisu ni sve promjene iste. Krenimo od činjenice da je vrijeme da odrežete svoju dugu kosu, jer je ovih 10 centimetara, koje brižno uzgajate, slama. Zvuči glupo, ali nekima je čuti da trebaju jedno obično, blesavo šišanje – drama.
Prenesite to sad na neku životno važnu stvar, iako je nekome kosa čak jako, jako važna…
Dajte recite nekome da možda treba potražiti pomoć psihologa? Da se treba uhvatiti u koštac s vlastitim demonima koji ga prate od „stoljeća sedmog“?
Kako vam to ide, a da nije izgovoreno u bijesu, napadu ljutnje ili u fazi iščuđavanja?
Zamislite, pitala sam sabotira li sam sebe tim nemogući vezama. Sabotaža u kontekstu u kojem zapravo nisi svjestan da sve što radiš nikada neće dovesti do one točke u kojoj bi ti bio, navodno, sretan i zadovoljan. Zanimljiva je to spoznaja, jer ljudi nikad ne shvaćaju da je svaki njihov postupak i svaka njihova težnja prema nečemu satkana od milijun sitnica, izbora, činjenja i ne činjenja.
Možda uopće ne žele doći do cilja, primjerice odabirom veza koje nikada neće dovesti do braka i djece, ma koliko se trudili nešto ispraviti, popraviti… Možda odrađuju tu nekakvu „to-do“ listu prepunu očekivanja, a koje uopće nisu svjesni.
Teško je razgovarati sam sa sobom i postaviti si pitanje: „A što ti stvarno želiš?“
Ali, nikad nije kasno. Bez obzira na to koliko godina imali i koliko je godina prošlo, još uvijek možete nešto napraviti za sebe. Ne postoji problem koji nije rješiv.
