Drama Queen: Šic-šic

čišćenje hladnjaka

Lagano mi je dosta svega. Ponajviše mi je dosta ove susjede koju svaki put čujem kako zavrišti kad upalim perilicu rublja. Što da radim? Moram upaliti centrifugu, a pločice su divno „ravne“ pa strojček malo poskače po stanu. Lijena sam uslijed ove krize čekati u beskonačnim redovima kako bih kupila neki gumeni podložak da se gospođa primiri. Ne da mi se „redariti“ i što ćeš! A kako živim sama, te uzevši u obzir u čemu se trenutno krećem, nije da se baš ima što puno prati. Strah me hoću li moći išta obući, budući da se baš ne krećem previše.

Zamislite kako bi tek bilo da krenem skakutati i vježbati po stanu!? Imat’ je na duši!? Ne bih. Hvala. Ona i tako misli da je sve potres!

Prošli četvrtak sam, posve teatralno, odlučila da više nisam u samoizolaciji, karanteni ili kako god da se zove ovo debilno stanje u kojemu sam se našla i ja i vi. Dapače, smiješno mi je sve ovo s maskama i rukavicama. Jebateled, zar ćemo k’o Kinezi zauvijek bauljati sa zaštitnom opremom?! Mislim, meni se ove jadne maske ne sviđaju. Ako već moram nositi masku, dajte mi opciju nabavke nečeg poštenog u čemu mogu preživjeti i nuklearni napad prašine iz Černobila! Ove platnene gluposti su gluposti!

Odlučila sam, s gin&tonicom u termosici, teatralno ophoditi cijeli kvart. Prošlo je mojih 30 dana sterilnosti i prošlo je 30 dana komuniciranja putem društvenih mreža i sličnih video aplikacija. Ima da se sastajem s prijateljima na livadi kao i svi ovi moji susjedi! Kad mogu oni, mogu i ja!

Protestno nisam očistila niti dezinficirati stan 10 dana. 70% alkohol mi nije prijatelj! Želim se naviknuti na prašinu, želim se naviknuti na bakterije… I baš me briga što mi tko savjetuje.

U konačnici, i tako se od nečega mora umrijeti i, koliko ja znam, nitko nije preživio život! Jebeš ovo prebrojavanje, svaki dan, u 14 sati! U Hrvatskoj prosječno dnevno, ako je vjerovati Državnom zavodu za statistiku i podacima iz 2018., i tako umire oko 145 ljudi i to najviše, oko 63 prosječno dnevno, od bolesti cirkulacijskog sustava čije uzroke možemo naći u nezdravoj prehrani, manjku kretanja i svakodnevnom stresu! Ha!?

U napadu korona/morona ludila i stresa sam zaprosila Medu. Prvi put sam u životu pomislila kako bi bilo lijepo da sam udana i da s nekim dijelim ove moronske dane. Ej, udana! S njim bi to tek bilo divno – uzevši u obzir da ga skoro nikad nema. I baš sam mu priopćila kako je to jedna od njegovih najvećih prednosti, zbog koje ga toliko volim – česta putovanja u kojima bih imala dovoljno slobode! Njegovo kiselo: „Divno“, me razveselilo. U biti, ništa se ne bi toliko drastično promijenilo, a on se očito strašno boji i promjena i gunđave, zahtjevne žene. Sve mi ga žao. Ili stvarno misli da sam kobiletina da me ne bi mogao otrpjeti jednom u deset dana!?

No, brzo sam se oporavila, shvativši da je to samo znak slabosti od slušanja svakidašnjih jadikovki mojih prijateljica i PMS-a koji klizi prema perimenopauzi. Ispričala sam mu se i još ga više zbunila.

Meni je dobro samoj. Kada vidim svoje prijateljice, u što se sve pretvaraju, boli me (gore spomenuto) srce. Osim što su čistačice i kuharice, postaju i pekarice, učiteljice i profesorice, njegovateljice, trenerice… Neke su postale i poljoprivrednice te psihologinje. Njihov dan kao da ima 40 sati! Moj Bože!

Znam. Žene od postanka multitaskaju, ali što je previše – previše je. Korono, šic-šic!