Drama Queen: Spodobe i slobode

Mislim da smo totalno pobrkali lončiće. Negdje smo krenuli krivo u svim ovim prozivkama, moraliziranjima i komentarima. I dalje sam za apsolutnu slobodu govora, iako se s mnogima ne bih ni blizu složila. Složila bih se da se nikada nećemo složiti.

Jedan od najdražih citata mi je:

 

“Može li slijepac slijepca voditi? Neće li obojica u jamu upasti? Nije učenik nad učiteljem. Pa i tko je posve doučen bit će samo kao njegov učitelj. Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš?“

 

U ove četiri rečenice je apsolutno rečeno sve. Osvrnut ću se na izgovorenu riječ “spodoba“. Pa i tako TO većina kojom sam okružena misli. Odjednom se, sve te ravnopravne žene, krenuše pozivati na džentlmenstvo i kulturu, sve to dok na raznoraznim skupovima, ili moderno rečeno eventima, prevrću očima gledajući druge žene, a i muškarce. Nigdje trunke podrške za tuđi rad, nigdje razumijevanja, samo to prevrtanje očima…

I sve to uz #womensupportingwomen fotkicu! Tako cool!

To je jednako grozno kao i reći nekome da je spodoba ili kreten. Nekad mi se čini da su u toj “grozno” kategoriji i riječi poput uspješno, stručno, poduzetno… Tko i što je sve stručno i uspješno i poduzetno i naj… Ah, manimo se ćorava posla!

Pozivaju se mnoge na neka tamo prava, a u biti ništa od tih prava ne žive. Licemjerja na sve strane da se čovjek preplaši od količine, što izgovorenih, što pokazanih, laži. Samo ne znam čemu? Je li to zbog njih samih ili okoline? Uvijek je važno sam u sebi pronaći odgovor na pitanja: “Kome lažeš? Sebi ili drugima?“

Strašno mi je kada se te neke žene prozivaju borkinjama, ambasadoricama koje se bore protiv raznoraznih nepravdi poput pedofilije, silovanja, zlostavljanja i tko zna čega sve ne, dok uče našu djecu da je sasvim poželjno javno pokazivati dojke ili guzice. Lascivne fotografije na sve strane! Valjda uživaju u egzibicionizmu, pažnji… Nitko se ne srami svojega tijela. Dovraga, ni ne bi se trebao sramiti, da vam pravo kažem! Istovremeno neke punašne dame, poput mene, te iste pokušavaju postidjeti. Jednom sam i ja bila mršava. Vjerovali ili ne! Pitanje debljine je jednako pitanju plodnosti maternice, pravu izbora i slično. I nisu svi debeli jer neprestano žderu. Nije vam nikada palo na pamet da se netko bori s i protiv hormona? Depresije? Napada panike?

Djevojčice od četrnaest se trude biti zrele i izgledati kao da im je dvadeset peta, a one starije od četrdeset se trude biti što mlađe i slađe, pa se zatežu i natežu.

A tek kad se dokopaju nekog muškarca? Pa kad krenu hvalospjevi, leptiri i gliste u trbuhu? Sve dok taj isti muškarac ne postane spodoba ili kreten.

Postoji taj neki raspon godina kad više ne znaš koliko tko godina ima, a sve skoro golo, pa se eto čudimo što se sve događa. Čudimo se kako je moguće da su dekolte ili neke hlačice, iz kojih sve ispada, doživljeni kao poziv na seks. A opet, muškarci nikad ništa ni ne razumiju! Koliko smo puta viknule: “Ti to ne kužiš!” Milijune puta! Ta, kako bi oni shvatili što je, a što nije poziv!?

Naslikavanjem bajkovitih života pokazujemo djeci što je važno – ispijati kavice i slikati ručkiće ili neke hotelske sobe. To je znak si poželjna, pametna i uspješna. Strašimo se čipiranja dok ostavljamo virtualni trag putem mobilnog telefona čekirajući se na svakoj imalo poželjnijoj destinaciji praveći se da nam je život bajka?

A život?

Život prolazi. Gravitacija radi, organi odumiru… Novac se potroši…

A neki su svjesni da osmijeh ostaje… I neću se fotografirati.

Imam She4She da ženama (i muškarcima) dam (konkretnu) podršku!