I tako, nakon što sam se vratila s godišnjeg odmora koji je bio više od godišnjeg, red je da i ja napišem koji redak. Možda da opišem svoj dan za pamćenje. Svaki godišnji ga ima, pa i moj!
Nisam (na)pisala već par tjedana gotovo pa ništa, i iako je to jedna olakotna okolnost ne osjećam se baš pretjerano odmornom niti željnom pisanja. Od kada sam se vratila, samo bih spavala i ljenčarila.
Još uvijek maštam kako ću jedno ljeto sjesti i napisati barem dio jedne od onih zamišljenih knjiga koje mi se motaju po glavi, jer eto, željela bih pokušati napisati nešto veće od ovih redaka u ovoj kolumni.
Život piše priče
Međutim, kaže se da život piše svoje priče pa tako i ja mogu samo napisati kako sam provela dio godišnjeg, točnije sedam dana s nećacima. Prvi put sama s njima! Sedam i dugih i kratkih dana!
Prvu noć sam jedva spavala, i iako, kako moj brat posprdno kaže, „nisu bebe“ u pitanju, ne mogu vam opisati taj nekakav osjećaj odgovornosti za to dvoje djece. Smiješni su, kažem sama sebi, doista su smiješni. Pametni, osebujni… I, naravno, uvijek vam jedno više karakterno paše od onog drugog, ali to nema veze s osjećajem ljubavi prema njima. Jer, volim ja njih, ali su me i umorili! I nije me sram priznati, iako mi se brat ruga.
Zapravo, mene se najviše dojmila to neka disciplina koju sam uspjela postići. Briga o doručku, ručku i večeri, što meni, kao samcu, zapravo i nije predstavilo neki preveliki problem. Lijena sam za kuhati samoj sebi, ali njima sam kuhala! Mislila sam da sam izgubila tu discipliniranost!
Od kućanskih poslova, košnje trave do sladoleda, keksića, kolača kojeg baš i nisu htjeli jesti i gledanja crtića prije spavanja… Našla sam vremena za sve. Ali, vjerujte mi, nisam se odmorila jer taj neki osjećaj odgovornosti prema toj djeci uvijek je bio prisutan. I, naravno, nisam htjela razočarati ni brata ni šogoricu!
I, stvarno, nisu bebe… I stvarno ću dugo prepričavati naše (ne)zgode, kazne, ljutnje i pred pubertetske mušice, ali ipak je nešto drugo postalo “šećer na kraju”, kako volimo reći.
Dan za pamćenje
Međutim, uvijek postoji onaj jedan dan kojih ćete se sjećati. I dugo ću pamtiti to jedno popodne koje mi je priuštila moja prijateljica koju poznajem još iz vrtićkih dana. Četrdesetak godina prijateljstva nije malo. I tako sam sretna jer je uspjela pročitati i pokloniti nam to popodne.
Odlazak na planinu, u šumu, šetnja, ispijanje piva i građenje nekih naših slatkih, malih planova i pobjeda, bez obzira na sve, me oduševila. Toliko se veselim našem idućem susretu! Ne mogu vam to opisati! Ne postoje riječi za ono što osjećam dok ona skromno, tiho i s oprezom priča o svojim željama.
Planina, šuma, vjetar, sunce, tek koji tračak oblaka i predivan, opijajuć miris planinskog zraka – to je ono što mi treba.
Draga prijateljice, hvala ti što si mi pokazala mjesto u kojem ću, nadam se, pronaći slatko utočište.
