Drama Queen: Što si čekala do sada?

Ne postoje glupa pitanja. Postoje samo glupi odgovori. Tako su me oduvijek učili. Ja bih radije rekla, kakvo ti je pitanje, takav ti je i odgovor. Iznenade me uvijek dušobrižnici koji se usude pitati. Ne mislim pitati neke pametne stvari. Ne mislim ni na kurtoazna pitanja na koja se ni ne očekuje iskren ili pametan odgovor. Nešto poput onoga kada nekoga sretneš, recimo „bok, kako si?“… Nitko ne očekuje da mu otvoriš dušu i kažeš kako ti je danas tako jebeno težak dan da želiš nekoga ubiti, onako nasumičnom paljbom, kako se to najčešće u Americi događa. Očekuje se da promucaš „hvala na pitanju, dobro“ i da „produžiš dalje“, kao u Čolinoj pjesmi.

Ne mislim ni na filozofski nastrojena pitanja u cilju dugog naklapanja o smislu svemira i postojanja, a sve u nenadjebivom natjecanju čiji je IQ navodno veći. Na ta pitanja odmah „lansiram odjeb“, budući da me beskrajno zamaraju. Nisu to ni pitanja sviđaju li mi se Severina, lanci, lateks, koža ili kakav silikonski nastavak. Većina dušobrižnika se srami i pomisli, iako to potajno sanja.

Znate, mislim na ona pitanja koja su toliko duboko intimna, pa te pogodi, tu i tamo, lagani napad smijeha. Histeričnog smijeha. Ne. Ne šokiraju te. Ali su intimna. Ali su tvoja pitanja.

Tako je i s mojim pitanjem „što čekaš“, „što si do sada čekala“ i sličnim umotvorinama. Ne. Ne pitaju me to prijatelji ili neki bolji poznanici. Pitaju ljudi kojih se to ponajmanje tiče. Nije da me je lako šokirati, ali čemu? Zašto bi moj sretni život, jer sam unatoč svemu sretna, bio ikome zanimljiv? Zašto bi ga itko proučavao, gubio vrijeme, i postavljao sebi ili meni takva, naoko, pametna pitanja? Jednako me tako osupne i pitanje vezano za godine. Kako ljudima objasniti da su godine samo broj. Da imati četrdeset ne znači da si spreman, kako na vezanje, tako na promjene, bilo karijerne, bilo privatne.

Na takva, pametna pitanja, uvijek odgovorim protupitanjem. Vješto formulirano protupitanje, plitkog sugovornika uvijek nanervira. A to me, iskreno rečeno, baš veseli. Veseli me taj iznervirani izraz lica, jer protupitanje ubije svaku sugovornikovu istinsku (zlu)radost. Pa makar promucao kakav ružni pridjev.

Volim gledati te prepametne, samodopadne i baš ono „sređene“ ljude koji su, eto baš mene našli pitati, što čekam i zašto odgađam neke „normalne“ stvari u svome životu. Prvo, dragi moji, ovim putem odgovaram, što je to normalno? Zašto bi ono što je normalno vama, bilo normalno i meni? U ovoj državi je toliko stvari postalo normalno da počinjemo graničiti sa Sodomom i Gomorom. Lagano očekujem najezde skakavaca ili potope. Većina će razumjeti, jer se statistički nevjernicima, po popisu, izjasnilo tek oko 5 % stanovništva.

Jednako tako obožavam izjave poput onih „snizi kriterije“ ili omiljenih političkih o mojoj „visoko podignutoj ljestvici“, nerealnim očekivanjima kao kod “rasta BDP-a” i slično. Ta, zašto? Zar nam nije cilj u životu dati najbolje od sebe, pa i dizati povremeno tu ljestvicu, i poslovno i privatno? Zašto bismo imali neke snižene kriterije? Život nije sezonsko sniženje da na njemu pokupuješ hrpu besmislenih stvarčica, koje te, na koncu, ne čine sretnim i koje ćeš zgurati u raspadnuti ormar, jer su eto, jeftine!