Ne znam ni sama što očekivati od nekog svog budućeg muškarca. Ponekad mi se čini da sam i jača i sposobnija od svih tih svojih bivših skupa i da mi, na koncu, muškarac treba samo radi jedne stvari. Ali nećemo sada o njoj, ma koliko mi bila draga.
Sama činjenica da preživimo PMS i borimo se s toliko krvi svakoga mjeseca, daje nam za pravo tvrditi kako smo doista jače. O porodu, kojega nisam iskusila, ne mogu pričati, ali vjerujem da ga ‘jači spol’ ne bi baš dobro podnio, iako neki vole spominjati bubrežne kamence i bol kao ekvivalent. Čitala sam da je kolegica pisala o porodu kao rezanju noge bez anestezije. Zanimljivo…
Jako volim Hrvate katolike, pogotovo jednoga prijatelja, koji mi uporno tvrdi kako će se vremena promijeniti, jer je njima, muškarcima, dosta naše emancipacije i feminizma. Ma zanimljivo, rekoh mu, a kako će se promijeniti?!
Ne bi da smo mi žene teroristi na ovoj jadnoj planeti, pa da svaki put teroriziramo jadnu hordicu muškarčića. Ne bi da ih manijakalno silujemo i svaki dan šamaramo… Nekad mi se čini da se neki i ne bi baš bunili da im se tako što dogodi, ako je vjerovati onome što čitam na netu. A čitam. Možda i previše…
Pa zapravo, na svim velikim i važnim pozicijama, u praktički svim velikim državama, ali i manjim, su muškarci, pa ne znam na koji način, mi, krvopije, ugrožavamo taj jadni muški svijet i krojimo sudbine.
Ne znam je li Trumpa ili Putina ili Velikoga Vođu terorizira žena u četiri zida? Zapravo, možda i terorizira, kad pogledamo njihove postupke, tu i tamo. Logično, ako je to tako, postoji mogućnost i da sve svjetske ratove opravdam suprugom/partnericom/ljubavnicom koja je naprosto tražila puno. Čupala živce, očekivala tko zna što od svoga jakoga muškarca. Davež! Davež koji po cijele dane kvoca i nikad mu ništa ne valja! Možda moj Hrvat katolik i ne griješi toliko. Uh, žene su zlo…
No, stvarno, što to mi toliko strašno činimo da su muškarci spremni na pobunu?
Što to tražimo od njih?
Iako se često čini kako sam racionalna, zapravo sam vam ja osjetljiva dušica. Upravo gledam jednu dragu prijateljicu kako se muči i pregovara sa svojim, valjda već bivšim, dečkom. Na momente mi je smiješno, a na momente tužno koliko on sam ne zna ni što bi ni kako bi. Naravno, svaka priča ima dvije strane pa neću baš stati i tvrditi da je ona u pravu. Razumijem da se netko ne zna snaći niti brzo prilagoditi novonastalim situacijama. No, sve mi se više čini da muškarci dobivaju neke pseudo predmenstrualne, pa onda i menstrualne napade hormona pa nikako s njima na zelenu granu. Pa se malo vrijeđaju, pa se malo deru, pa se malo dure, pa pričaju, pa ne pričaju… K vragu!
Teško je priznati da današnje žene ne trebaju zaštitnike. Većina nas i nije damica niti to želi biti. Volimo zasukati rukave i napraviti posao. Ne moraju nas hraniti i oblačiti, možemo same zaraditi svoj novac, unatoč krizi i slabijim plaćama. Možda je to to. A, bome, neke od nas razumiju i sve sportove ovoga svijeta i uživaju u tekmama i utrkama jednako, ako ne i više, nego li u tako stereotipnom shoppingu ili nekom novom čudesnom puderu!
Ne razumijem, zašto bi se muškarci bunili… Pa, sad smo im samo jedna briga manje!
Ili smo time briga više? Ne znam.
Što mi to tražimo od današnjega muškarca? Da nas razumije i podupire? Da preuzme koji kut kuće ili uzme peglu u ruke? Zar je to (još uvijek) tako teško?
You must be logged in to post a comment Login