Svi sve znaju! Je li tako? Ne postoji ništa gore od onoga kada ti netko govori što bi trebao napraviti danas, ali i općenito sa svojim životom.
Od glazbe, preko filma, do upisa škole ili fakulteta, dijagnoza, financijskih i poslovnih savjeta… Svi sve znaju! Prepuni su savjeta i, naoko, razumijevanja. A ti? Nitko ne zna kako ti je…
Neke od mojih prijateljica upravo proživljavaju dramice sa svojim potomcima… Vjerujte, proživljavam ih i ja… Kao teta, kao kuma, kao prijateljica…
Svi sve znaju…
Da, rekla bi djeca: „Svi sve znaju…“. I čini se da svi znaju bolje od tebe o tebi. Nema ništa gore od toga kada ti to netko govori, a ti si u onim posebnim, osjetljivim, formativnim godinama kada misliš da si najpametniji i kada misliš da svi tvoji ukućani, od mame do tate, preko bake i djeda, pa onda i nekih dobronamjernih tetaka ili kumica, ludi.
Gledaš i čudiš se kako oni misle da ti ne znaš što bi napravio sa svojim životom. Misle da znaju što je najbolje za tebe. „Od kud im pravo?“, pitaš se. Kakvi kontrol-frikovi!
O čemu se radi?
Možda govore iz iskustva.
Nakon kojih tridesetak godina, tek danas mogu u potpunosti shvatiti o čemu se radilo kada sam morala slušati beskrajna predavanja svoje mame, tete, susjede ili bake. Teško je otvoreno pričati o nekim stvarima koje si radio u mladosti. Teško je pogledati to dijete i reći: „Znam i ja sam radio/radila iste gluposti koje radiš. Prepoznajem sve simptome gluposti.“
Zamislite, teško je priznati koliko si s devetnaest bio glup, zaluđen, ali i učen posve krivo…
Zamislite to, moram gledati svoje kumče u oči i reći mu koja sam glupača bila. Strašno! Gledati dijete koje me poštuje, voli i misli da sam ludo cool, pa mu priznati da sam, u njenim godinama, bila potpuna tuka! Zamislite vi tu scenu u kojoj, u naletu iskrenosti i želje za edukacijom i upozorenjem na moguće zaje**, kažem sve kako je bilo kada sam bila njenih godina.
Mene, na kraju, nije imao tko upozoriti. Iz današnje perspektive, čini mi se da je moja okolina živjela posve jednostavne živote. Ja sam svoj morala malo zakomplicirati!
Pravila, pravila, da bi me udavila
Ali shvatila sam, neka od pravila, o kojima su drljali moje mama ili baka, su postojala da ti pojednostave život. Ono, da ne propitkuješ nego točno napraviš ono što se od tebe traži. I točka. Nema dalje. To je tako. Amen!
Primjerice, strahom od Božje kazne izbjegneš puno debilana. Ali, moj Bog od početka nije neki lik koji kažnjava, a ni suze u maminim očima nisu imale puno efekta.
Doduše, postojala jedna druga dimenzija gluposti, jer gluposti dolaze u različitim oblicima – mi se nismo snimali. Nismo dokumentirali svaku piz**** koja bi nam pala na pamet.
Danas je to ipak mrvicu drugačije. Imamo dokumentarca i dokumentaraca i realityja o svakakvim glupostima koje smo u stanju napraviti. Bilo da se radi o prvoj ševi, opijanju, drogiranju ili tko zna čemu… Nažalost, takva su vremena i moguće ih mi stariji nikad nećemo moći shvatiti, a tu su i mediji i instantna dostupnost informacija o svemu i svačemu.
Moguće da će za par godina postojati neki live stream, neki dron, koji će zavirivati u naše domove i pokazivati svima što i kako radimo.
Život nije toliko jednostavan, koliko nam se to u početku čini. Život je prepun naših blesavih odluka i glupih poteza i, nažalost, ponekad bi bilo dobro poslušati nekog mrvicu, mrvicu starijeg, ne nužno pametnijeg, kada ti kaže da neke stvari ne moraš raditi.
Ne moraš baš sve osjetiti na svojoj koži.
