Connect with us

Hi, what are you looking for?

She.hrShe.hr

Drama Queen

Drama Queen: Tako normalno nenormalan život

Posve nesvjesni svega… Taj tako normalno nenormalan život…

Svi se ponekad volimo vratiti svojim vlastitim „ustašama i partizanima“. Svatko ih ima i svatko se sjeti prošlosti. Eh, kad bismo imali ovu pamet, a one godine… Zar nije tako? Zar ne bismo možda neke stvari drugačije? Možda nam sjećanje govori nešto. Šapuće na uho… Tko zna… Možda nas ohrabruje ili nas pak upozorava. Prošlost? Jesmo li nešto naučili od nje? Skrivamo li je ili se ponosimo? Život…

Ne znam zašto sam se danas vratila u neku 1992. Možda je kakva godišnjica ili me samo pere proljetna depresija. Slavni PMS ne mogu okriviti. Sjećam se jednog od satova latinskog jezika. Uvijek je nekako bio rano, kroz jutro. Išli smo u neku područni školu kako bismo, navodno, bili van dometa. Samo taj prvi razred srednje škole. Bože, kako je to sve skupa bilo smiješno. Ne znam je li itko bio svjestan čime smo okruženi, zašto i kako… Ne mislim samo na nas, djecu, nego i na ostale… Kao da smo se svi skupa igrali nečega, opasnoga, nevjerojatnoga, filmskoga… Posve nesvjesni svega… Taj tako normalno nenormalan život… Nastava je bila skraćena tijekom cijele godine kojih 5 minuta. Svako jutro u autobusu gužvara i svaki povratak jednako smiješan… Znate li koliko smo puta stopirali? Milijune! Bolje da neki od nas djeci ni ne pričamo o tome. Sjećam se da bi nam znao stati kakav vojni autić, nekad s loncem punim hrane. Strpalo bi nas se milijun do doma cerekajući se, udišući neko varivo, moguće i onaj tipični vojnički grah. Nekad su nam znali stati ljudi koji su živjeli u okolnim selima. Valjda su stali i pokupili nas žaleći nas, žaleći naše djetinjstvo posve normalno nenormalno. Ne znam jesu li nam starci znali za to. Ne sjećam se. Stvarno. Ili imam selektivno pamćenje ili potpunu amneziju ili samo starim. Možda samo starim. Pa, volim ja te krize srednjih godina i ponovno proživljavanje mladosti! Sjećam se i nekih ljudi, onako živo i veselo…

Taj latinski nam je te prve, ratne godine predavao stari franjevac Ivo. Smiješan, izrazito visok, nasmijan starac, mislim da je tada bio u sedamdesetima. Ne brinite. Još uvijek mi se čini kako se sjećam deklinacije. Sjedilo nas je, ako se ne varam, četrdesetak u nekakvom razredu odijeljenom od hodnika dugačkim vratima poput harmonike… Bež, klimava harmonika jedva nas je dijelila od hodnika i od 3 godine starije ekipe i to većinom muške. Poželjne, muške ekipice koje će tek godinu dana kasnije postati još zanimljivija, seksi, maskirna, odrasla braniteljska populacija. Ah, dobro, što sad? Zar čovjek/ženka/mužjak ne smije imati fetiš na uniformu!? Sjećam se da sam sjedila uz ta vrata, ali više ne znam s kim… Jesam li tada sjedila s tobom, I.? Sjećam se tih malih, dječjih smicalica, ogromnog, plavog dnevnika i neke njegove posve crne bilježnice ili rokovnika u koju nam je, ako se ne varam, davao pluseve i minuse… Možda sam taj dio pomiješala s nekim drugim, ali nije ni važno. Jadan starac. Očito nije imao izbora pa se dao podučavati mlade snage. A ta harmonika, tako pogodna za klisnuti neprimijećeno van! Nikako se nije dala zatvoriti do kraja. Uvijek malo odškrinuta, pa bi onaj koji bi sjeo najbliže (mislim da bismo se znali mijenjati, čisto iz praktičnih razloga, nismo htjeli odgovarati ili samo sjediti, vrag bi ga znao) izmigoljio van. Što će starac!? Nisam sigurna je li se pravio blesav ili doista nije primjećivao što se događa. Nije se previše ljutio. Možda samo jednom. Tako blag i vedar. Možda nam je trebalo te vedrine i blagosti u tom normalno nenormalnom odrastanju. Oko tebe vihor rata, a ti učiš mrtvi, latinski jezik u učionici s „klimavim“ zidom, nesvjestan da dečki u razredu do odrastaju preko noći i idu se igrati rata…

Sjećam se i matematike, sjećam se straha od najgorega profesora u svemiru. Sjećam se prijetnji ispod ogromnih brčina: „Bog zna za 5, ja za 4, a vi možete podijeliti ostale ocjene!“ Ni njega više nema… Ni ruskoga jezika i omiljenog nam Jesenjina…

Do viđenja, dragi, do viđenja

Do viđenja, dragi, do viđenja.

Ti mi, prijatelju, jednom bješe sve

Urečen rastanak bez našeg htijenja

obećava i sastanak zar ne?

Do viđenja mili, bez ruke, bez slova

nemoj da ti bol obrve povije.

Umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova

niti živjeti ništa novije.

9e93a03f0bda59d8cca1c708ee4c87fd

[box style=”0″]

Ne budite tužni kao naša Drama Queen i proljetnu depresiju pobijedite ovim svjetskim hitom. Zakoračite u čudnovat i prekrasan svijet umjetnika Kerbyja Rosanesa. Što trebate?

  • U komentare ispod objavljenoga članka, na našem webu, napišite #zivot

Prijave primamo do 11. travnja, točno u podne. Nagrade će biti poslane samo na adrese u Hrvatskoj. Random.org bira, a dobitnici nakon objave svoje podatke dostavljaju u inbox na našem Facebooku. Dobitnici će biti objavljeni u sklopu ovoga članka te dodani kao komentar na Facebook objavi.

Dobitnica Karolina Tonković

[/box]

Više

Drama Queen

Imate li i vi nekoga koga nikada nećete moći zaboraviti i pomalo se bojite reći to na glas?

Drama Queen

Laž je neizostavan element međuljudskih odnosa, odnosa prema samima sebi i svemu onom što nas okružuje.

Suncokreti na oblacima

Zašto se i dalje baviti bivšim partnerima koji ih više gotovo niti ne doživljavaju, osim u segmentima u kojim moraju, tipa, zajednička djeca?

Duh i tijelo

Koliko ste često okruženi ljudima koji stalno pričaju o onome što im nedostaje, onima koji su nezadovoljni zadovoljni svojim životom?

Advertisement

Impressum


Medijski mali servis j.d.o.o. Sva prava pridržana.