Ja nisam majka. Ali, to ne znači da nemam djece. Ponosno kažem da ih imam četiri komada, dva dečka i dvije djevojčice. Nećaka i nećakinju i dvoje djece koja me oslovljavaju s “kuma”.
Znate kako su im mama i tata objasnili tko je kuma? Kuma je ona koja se brine za vas za slučaj da se mami i tati nešto dogodi. Nju slušate jednako kao i mamu i tatu. U našem slučaju, kuma nije „malo vjenčanje“, pokloni i fešta. Kuma je obaveza. Kuma je i pisanje zadaća i svađa i spuštanje slušalice ljutite tinejdžerke… Kuma su i moje tajne suze nakon bezobraznog tona… Ni ne znajući da ovo pišem pod imenom Drama Queen, oslovila me s „Kraljice Svemira“ i isključila mobitel. Nisam znala da nešto može tako boljeti…
Znate li što znači teta? Tetu slušate jednako kao i mamu i tatu i teta vas može poslati u kaznu! Znam što znači mirisno, toplo, malo tijelo kojem čitaš priču prije spavanja. I znam kolika je to obaveza, jer ja odem, a roditelji ostanu s njima…
BTW – nigdje nećete vidjeti fotografije njihovih lica jer mislim da tako štitim njihova prava, ali eto neke rukice na naslovnoj fotografiji!
Jesam li manje žena zbog činjenice da nikad nisam oplođena? Je li muškarac manje muškarac zbog činjenice da nije posijao svoje sjeme? Žalosno je da ga tako nitko nikad ne etiketira, a na nas, nerotkinje, nerijetko rigaju vatru. I jesam. Kriva sam što nitko nije posijao svoje sjeme u moju maternicu, ali to su (bili) moji izbori.
Prestala sam ići i slušati konferencije koje bajaju o tome kako pomiriti majčinstvo i posao, koje pričaju o jadnim ženama u strašnom muškom svijetu. Ja se nikad nisam osjećala ni jadnom, ni slabijom, a ne vjerujem da su me i muškarci ikada takvom smatrali.
Toliko želimo biti ravnopravne, a s druge strane uvijek tog oca gurate/guramo na margine. On je samo donator sperme. Ništa više. Kao da nema nikakvu odgovornost. Vi to dijete nosite i hranite mjesecima. Sise vam vise jer su ih ta djeca popila. A gdje je otac? Zar je na margini?
Zašto te muškarce nikada ne pitaju jesu li oni pomirili ulogu oca i ulogu velikog, uspješnog managera? Pita li njih ikada itko jesu li spremni postati očevi i kada će to postati?
Strašno ili mi se samo čini da muškarac nije ravnopravan roditelj? Da su majke uvijek bolje i da su, kada je ljubavi kraj, uvijek bolji izbor?
Posljednji natpisi na portalima i u novinama mojih kolega pokazuju samo kakvi smo mi ljudi. Četvero krvave djece kao da nisu imala oca. Kao da imaju samo tu majku, kakvu-takvu majku, koju sad isto tako razvlače i navlače. S druge strane, očito je da sjeme može i posijati i primiti svatko. Bez uputa, bez obrazovanja, bez položene neke dozvole…
Moram priznati da Jelenu Veljaču opće ne simpatiziram, ali je ni ne poznajem osobno. Ona spada u onu grupu „brojni poznati“ koja mi je toliko nebitna u životu. Prošli tjedan sam vam pisala o predrasudama i to je žena prema kojoj gajim hrpu predrasuda. Mislim da je vrijeme da joj se dam šansu, šansu da mi dokaže da možemo pokušati nešto promijeniti.
Jelena Veljača je na Facebooku pokrenula grupu pod nazivom #spasime, u koju sam se i ja uključila, i najavila je kako će pokušati organizirati prosvjed 16. ožujka na Markovom trgu u Zagrebu.
Činjenica da organizira miran prosvjed na kojemu se želim pojaviti govori puno o njoj, ali govori puno i o meni. Želim razbiti onu svoju predrasudu.
Želim da budemo bolje kćeri, bolje sestre, bolje tete, ujne ili strine, bolje prijateljice, bolje susjede, bolje prolaznice ili samo bolji ljudi.
Mi smo sustav. Mijenjanjem sebe mijenjat ćemo i sustav koji u ovoj državi očito ne funkcionira.
Nitko, ali nitko nas neće spasiti, ako ne pomognemo sami sebi. I zato dignite guzicu iz tih fotelja iz kojih čitate ili pišete komentare, prestanite mrziti druge i idemo nešto zajednički napraviti onako kako smo to radili ’91 za koju često pitate “gdje si bio!?”…
