Ovi Zagrepčanci stalno nekud jure. Tako jure i na prvu kavu. Nema veze što im je birc baš pred stanom, jure li jure i stalno se žure. Sjednemo tako ovaj pakleni ponedjeljak na privatno/poslovnoj prvoj, jutarnjoj, brzinskoj kavi, nas dvije, oblivene znojem. Cijedimo se, ali ne odustajemo od brzinske kavice na terasi.
Teta Violeta je pri ruci. Zna se! Skriva kapljice znoja.
Pokušavam sjediti mirno. Osjećam kao mi se ono malo pudera cijedi i upija, valjda do mozga. A kao za vraga, baš sam danas neuspješno pokušavala prikriti prišt na nosu. Bože, tko li je izmislio šminku!? Osjećam kako me peckaju i znoj i puder. Jedva se čekam oprati doma.
A i skinuti. Ne znam kako vi, ali mene moji grudnjaci lagano ubijaju. Ušla u četrdesete, a još nisam našla grudnjak koji ne mrzim. Neugodno mi je svaki put, poput kakve jadnice, nositi proširivač za grudnjak.
Ili ja imam specifične „blizanke“ , ili su ti dizajneri redom muškarci pa ne razumiju s čim se mi žene mučimo. Kako ne shvaćaju kako imam plivačka ramena? Kako ne shvaćaju da nisam „nemoćna“ poput većine žena. Ima me, brate, preko leđa! Moja jedina parola kod traženja frajera oduvijek je bila, molim te Bože da ima šira ramena od mene! O žicama uopće ne želim ovaj put. To mi je kao priča o inkviziciji.
A još sam obukla neki sportski, jer ono vrućina, nervoza, pa da me bar on ne žulja. I naravno, ne bi to bilo to da i taj grudnjak nije imenica muškog roda. Dan tek počeo, a osjećam se i ljepljivo i prljavo. I baš mi svi muškarci idu na živce.
Mislim, kad smo već kod muškaraca i činjenice da smo mi s Venere, a oni s Marsa, sjećate se vi kad ste naučili voziti bicikl? Ispijajući prvu kavu, u tipičnim ženskim jadikovkama, shvatih da će moja „prija“ do kraja života pamtiti prvo pedaliranje svog jedinog potomka. Apokalipsa, sudar svjetova!
Kako mi zvanično saopći, najtopliji dan ove godine, točno u podne, ponosni otac njenog anđela se sjetio kako bi bilo zgodno dijete naučiti pedaliranje. Zar to nije savršeno? Na stranu trčkaranje za biciklom, na stranu pomaganje u balansiranju tih par kilograma, ali zar niste čuli za toplotni udar? Cijele nam dane prijete njime. I, naravno, udar, a i sudar su imenice muškog roda.
Tko uči biciklirati na plus četrdeset? Tko, točno u podne, trči ponosno, sa svih svojih stotinu kilograma, pazeći zjenicu oka svoga? Halo, tata! Dobro što se ti želiš ubiti, ali mora li i ponosna majka biti prisutna?
