Vjerujem kako za mene ne postoji gora ljudska osobina od neodlučnosti. Svašta mogu podnijeti, ali neodlučnost me živcira skupa sa svim sudionicima procesa. Živcira me sve oko toga. Jedan ugledni gospodin mi reče kako ću jednom nadrljati zbog svojih eksplozivnih, brzopoteznih odluka koje je on osjetio na svojoj koži. Kao ono, ishtreno ja to. Nekad je potrebno razmisliti pet puta. Ba bla bla…
Ma čuj, dok se ti okreneš 600 puta oko svoje osi, pogledaš lijevo, pa desno i gore i dolje, ja sam završila posao. Ili sam pala, i kako bi rekla moja baba, ubila se, ili sam uspješno preživjela. Nema lakih odluka ma koliko ih vagali. Kila mesa je uvijek kila mesa, pa je ti važi pet puta na tri različite vage. Sva je tu mudrost. Deset dana kasnije mi je priznao da sam možda u pravu i da ponekad nije loše slijediti šesto čulo, instinkt ili kako već to zovemo.
Svaki put “Sam u kući”
Tako je i s vezama i neizbježnim milijuntim razgovorom na istu temu. Ista meta, isto odstojanje, poput prikazivanja filmova u novogodišnjim praznicima, svaki put “Sam u kući“. Ljudi se ne mijenjaju često. Možda odrastaju pa su im neke stvari manje važne u određenom periodu života. Ako ti dignuta daska na wc školjci smeta, onda ti smeta. Nema tu kompromisa. Što bi tu trebao biti kompromis? Spuštanje daske svaki peti put? Ili, kad upadneš snen u školjku nema psovke? Ah, ne zavaravajte se, govno uvijek smrdi, ma kako ga mi zvali.
Ali veze su, kako bih je to rekla, “special edition“ neodlučnosti. Ono, kad prekidaš s neki godinama, pa nikako. I znaš da to nije baš najbolje za tebe, ali eto, nekako si naviknut i baš ti se sad ne mijenja taj tvoj jadni, mali život, pa ćeš otrpjeti i dasku i upadanje i prljave čarape na podu. Lijepo.
Sjećam se, prije nekih desetak godina razgovora i nepobjedive rečenice “ali mi se volimo i super funkcioniramo kad smo sami“. Oho! A kad smo sami? Imate posao, prijatelje, neizbježne punice, svekr(i)ve, šogore, šogorice i ostalu hrpu koja dolazi u paketu. Dakle, nikad baš niste sami u svome svijetu. Ako nešto ne ide danas, kad ste ludo zaljubljeni, neće ići ni sutra kad leptirići splasnu. I to je to. Ali dobro, kako bismo sad to rekle, odrasle smo i spasile se mladosti-ludosti i vjere kako postoji naš mali svemir.
I koja je to priča s privlačenjem suprotnosti? Ne vjerujem ni u to. Nikako mi se ne može sviđati netko tko će se konstantno poigravati s mojim opsesivno-kompulzivnim poremećajem vezanim za čišćenje svega i svačega. Kako bismo se spojili s nekim tko, na primjer, obožava romantične komedije, dok ja brijem na hororce pune krvi? Tko je vidio romantični hororac? Pa, to ni Hollywood još nije smislio, možda je jedino naša politička scena na tragu takve priče!
Foto: www.pixabay.com
You must be logged in to post a comment Login