Dok ovo čitate, obilazim doktore na sistematskom pregledu. I dalje mislim da nas korona nije naučila ničemu. Još manje mislim da smo postali svjesni koliko su prevencije bitne. Na ta dva mjeseca je sve stalo, pa evo i ja kasnim sa svojim sistematskim pregledom na koji idem uredno zadnjih 6 godina. Idem u privatnu polikliniku, zna se. Ne znam što bi moja doktorica rekla kad bih joj došla sa svim svojim željama i prohtjevima. A i ne znam koliko bih sve to čekala.
Vrijeme je novac! Osjećam se kao dama i u tri sata riješim sve, ugodno popričam, dobijem i koji prijekoran pogled, jer se ne pazim baš, ono kilogrami, manjak sna, stres… I tako… Bolje sistematski nego neke nove krpice, kažem!
Brijem, bolje spriječiti nego liječiti, a ne želim nikome ni biti na teret. Toga se jedino bojim, da ću jednog dana biti stara i da će netko morati trčati oko mene. Sve manje razmišljam o kupovini vlastitog stana, a sve više o tome hoću li biti spremna za dom, starački dom… Hoću li ga moći sebi priuštiti…
Dok drugi žele biti mladi i lijepi, utegnti i zategnutu, susret s jednim beskućnikom na zagrebačkim ulicama pokazuje mi još jednom svu okrutnost društva u kojem živimo. Iako smo mi još donekle dobri, ako uzmemo primjere iz svijeta, znamo i da sit gladnom ne vjeruje. Zašto se čudimo brojkama umrlih u Brazilu zaboravljajući što su to sirotinjske favele, zaboravljene od države, turistički neatraktivne i opasne, postale i ostale svijet za sebe!? Oko 13 milijuna Brazilaca živi u favelama kojih samo u Rio de Janeiru ima oko 700. Većina favela ima struju i vodu, no u mnogima se još može vidjeti ‘rijeka fekalija’ koja teče posred naselja, a oko 70 posto stanovništva je nepismeno ili polupismeno.
To vam ne pada na pamet dok se oblijevate dezinfekcijskim sredstvima i kupujete tone toaletnog papira uredno ih slažući na police stana kupljenog na neki kredit kojem ćete robovati kojih tridesetak godina.
Ne pada vam ni na pamet, dok maštate o putovanju u, recimo, New York, da je to zemlja u kojoj je zdravstveni sustav jedan od najskupljih u svijetu… Lakše je umrijeti nego platiti neke od troškova zdravstvenih usluga.
No, ne bojim se ja da ćemo umrijeti zaraženi koronom. Uopće me nije toga strah.
Umrijet ćemo mi svi od nekih drugih bolesti koje smo možda naslućivali, ali i ignorirali. Koliko god da vam pametujem, nisam ni ja ništa bolja kada je moje zdravlje u pitanju. Iako sam sama sebi gazda, i kao ono trebalo bi mi sve biti lakše, jer odgovaram jedino i isključivo sebi, a i nemam gladna usta, osim svojih, koja oko mene plaču, stres je nešto što se ne može izbjeći. Ne mogu ga izbjeći ni ja, ni vi.
Dokazano je da dugoročno izlaganje stresu slabi imunološki sustav, smanjuje mogućnost organizma da izbacuje štetne tvari iz tijela te povećava rizik od nastanka malignih bolesti. Neizvjesnost je nešto što nas pritišće i oblijeva poput hladnog znoja. Uvlači nam se u kosti i nagriza mir…
Čak i sad, dok gledamo (opet ista) predizborna obećanja na listama na kojima gotovo i nema žena, zebe nas.
Što je sa ženama?
Jesu li pametnije, pa ne žele prljati ruke politikom?
Jesu li degradirane?
Jesu li svjesne da nikakvih promjena neće biti, pa se ne žele niti truditi?
Što je s nama, ženama?
Jesmo li se spremne boriti za dom, ili nam je svejedno dok razgledamo krpice koje možda nećemo imati gdje obući?
