Connect with us

Hi, what are you looking for?

She.hrShe.hr

Drama Queen

Drama Queen: Zar opet!?

Bogati će biti bogatiji, majke će tražiti sinove i kćeri, a djeca očeve.

I taman kada sam mislila da će nam vrhunac problema biti Dora i Eurosong, Hanina haljina ili celulit neke od svjetskih zvijezda, dogodilo se ono čega sam se i bojala. U šali sam izvadila knjigu ruske gramatike iz ormara, prije kojih mjesec dana, sa željom da ubrzam čitanje azbuke… I znate što, sjećam se…

Sjećam se i nastavnica Tankosave i Mare, te profesorice Višnje i njene zaluđenosti Jesenjinom… I gramatike se još dobro sjećam. I još uvijek mi je najdraža knjiga Zločin i kazna, koliko god da to sad zvuči simbolično.

U ljudskoj glavi je skriveno toliko sjećanja… Neka baš i nisu lijepa.

Prije tridesetak godina, i mi smo se tog travnja, na koji dan, sklonili. Nikad neću zaboraviti taj osjećaj panike i beznađa, zbunjenosti… Doduše, nije bilo ni blizu tako strašno i doista je neusporedivo s onim što su, primjerice, proživjele neke od mojih prijateljica, Vukovarka ili Sarajka.

Dalje, mislim da sam kroz život naučila biti prilično prisebna osoba, a uvjerila sam se u to kada su nedavni potresi bili aktualni kao i na početku korona krize kad sam bila u grupi onih koji su pokušali shvatiti važnost skladištenja toaletnog papira.

Danas čitam kako ljudi u panici kupuju jod.

Panika je zlo koje vas tjera na mnoštvo grešaka i truje vam život.

Gdje si bio 91./92.?

To posve legitimno i svehrvatsko pitanje koje izvlačimo kao as iz rukava! Evo, da vam kažem gdje sam bila tih godina.

Sjećam se našeg prvog razreda srednje škole, to je valjda bila 1992.. Skraćeni sati, daleko od grada, u jednoj područnoj školi, svi smo glumili normalu dok su roditelji računali koliko smo ono udaljeni od nekih tamo granata. Sjećam se i harmonika vrata preko cijelog hodnika i tada dječaka, maturanata iz druge škole, mislim elektrotehničke, od kojih nas je dijelio prostrani hodnik i još jedna harmonika vrata.

Sjećam se i pokojnog fra Ive. On nam je predavao latinski. Jadni starac, od sedamdesetak, u raljama bijesne djece prepune pubertetskih hormona.

Drugi srednje smo došli u našu školu, u gradu, a većina onih maturanata je otišla na bojište. I mislili smo negdje da je to normalno, da tako mora biti. Cijelu srednju školu je bilo najnormalnije gledati ljude u uniformama, gledati oružje. Jedna je uniforma bila i u mojoj kući, do penzije, s činom stožerne narednice, s dvije spomenice. Nisu joj previše pomogle dok je kasnije umirala od raka.

Sjećam se i puta u Zagreb, 1996., na studij. Pun k*** smo se vozili, kružili, ne sjećam se više ni kuda…

Autocesta nije postojala…

Kao da je to bio neki drugi život. Potisnut, zaboravljen i nevažan…

I? Nego, jesmo li mi zaista tako sjebana generacija? Hoće li mi se dogoditi isto ono što se dogodilo mome djedu? Rođen u prvom, izgubio oca u prvom, borio se u drugom, a umro u svom trećem ratu?

Što nakon trideset godina?

Korona? Rat? Bože, koliko je sve krhko! Toliko je sve sklono urušavanju samo zato što tamo netko može mrdnuti prstom i srušiti vam sve snove.

Normalni ljudi žele miran život. Žele pristojan i pristojno plaćen posao. Žele krov nad glavom i neku nadu da će njihovoj djeci biti bolje, što god to “bolje” bilo. Žele zdravu, veselu djecu koja će dobiti priliku razviti sve svoje talente, potencijale, do maksimuma. Ponekad žele maštati i pomisliti da i njihovo dijete može biti neki novi Luka, neka nova Janica, ili možda neki ludi znanstvenik koji će otkriti lijek za rak.

I onda, tek tako – automobili prestanu biti važni, botoks prestane biti važan, celulit je nebitan, obrve su nevažne…

Pod krinkom visoke politike uvijek se mogu skriti nečije sitne ambicije, nečiji kompleksi i suludi snovi.

Danas na TikToku čitam gadljive postove djece od trinaestak godina i mislim kako je doista sve otišlo k vragu. Kako reče Davor Lovrinić, sve je otišlo k vragu od kada nema crtića u 19:15 ili kako bi rekli moji dolje, od kada je prestalo vrijediti: “Pišat, ligat!”Jedni dižu rusku, a drugi ukrajinsku zastavu. Toliko mržnje je u toj djeci! Što smo to napravili!?

Uzmite djeci mobitele. Kakvo pravo na privatnost!? Uzmite im mobitele i pogledajte što pišu, kome i zašto. Zabranite im agresivne igrice na plejkama.

Učite ih da iz agresije nikada malom čovjeku nije došlo ništa dobro.

Bogati će biti bogatiji, majke će tražiti sinove i kćeri, a djeca očeve.

Sretne obitelji sve su slične; ali svaka nesretna obitelj nesretna je na vlastiti način.

Lav Nikolajević Tolstoj, Ana Karenjna

Više

Zanimljivosti

Wizz Air je danas objavio da još uvijek postoji znatan broj besplatnih mjesta za ukrajinske izbjeglice za rezervaciju na svim letovima kontinentalne Europe koji...

Zanimljivosti

Mislim da je potpuno jasno da rat nikada nije rješenje.

Život u dvoje

Tijekom svoga života upoznamo stotine muškaraca, ali neka lica nikako izbrisati.

Drama Queen

Nemaš što nego osjećati ponos, razviti zastavu...

Advertisement

Impressum


Medijski mali servis j.d.o.o. Sva prava pridržana.