Od kad znam za sebe, uvijek je netko u mojoj okolini pokušavao promijeniti nekoga. Ali, to nije sve. Uvijek je taj netko mislio da je dovoljno biti, kao ono pjesma kaže, nekome nešto – da bi se kockice posložile i stvari krenule u smjeru u kojem bi to, po nečijem mišljenju, bilo najbolje da ide.
Moja baka je pokušavala, na neki način, promijeniti moga djeda, a moja majka moga oca. Baka je imala više sreće, ja bih to tako rekla, jer je moj dida zaista bio divan lik, a i oni su se nekako nadopunjavali. Moja je mama imala teži zadatak. I nije uspjela. Nikad nije dobila muža kakvog je htjela, a možda i zavrijedila.
I kćeri bi htjele promijeniti očeve i majke bi htjele promijeniti sina. Nekad bi i sestra htjela promijeniti brata.
Ovdje govorim o jednoj velikoj, nepresušnoj potrebi žene da natjera nekoga nečim – da se promijeni. Naravno, to posebno dođe do izražaja upravo u ljubavnim odnosima.
Nisam ni ja cijepljena od ove bolesti. I ja sam pokušala mijenjati i to ne samo jedanput. Pokušala sam ja mijenjati i partnera i brata i oca. Za svakoga od njih sam znala kako bi bilo najbolje postupiti u određenom trenutku njihova života. I znate što? Apsolutno sam promašila. Ni jedan od njih nije nikada napravio ono što se meni učinilo idealnim. Iako su moja rezoniranja bila fantastična, potkrijepljena dokazima, činjenicama, primjerima, citatima, a nekad i ucjenama – nisam uspjela.
Koliko su njihove odluke bile pametne, u to sad ne ulazim, ali važno je naglasiti da su te odluke bile njihove.
I onda – BUM!
Krenula sam obrnutim smjerom.
Kada, zašto, kako i zbog koga bih se ja mijenjala?
Došla sam do jednog poražavajućeg zaključka. Ne bih se mijenjala ni zbog koga. Ne postoji nitko, niti postoje ičiji razlozi, zbog kojih bih nešto napravila drugačije, čak i kada radim ludost u tuđim očima.
Ali, mijenjala sam se kroz godine. Mijenjala sam svoj eksplozivni karakter, svoju nervozu, histeriju, polako se pretvarala u strpljivu, racionalnu osobu koja realno zna sagledati prilike i opasnosti u poslovnom i privatnom životu. Naučila sam promatrati, i sebe i okolinu. Donositi zaključke zašto je nešto takvo kakvo je. Naučila sam često staviti vlastite emocije, poput straha, razočaranja, panike, ljutnje, sa strane i realno gledati stvari oko sebe. Naučila sam zatomiti ponos. Naučila sam reći što mislim – pa iako se to nikome ne sviđa. I još uvijek učim. I vjerujem i kako ću umrijeti učeći kako postati sebi bolja osoba. Ne drugima. Sebi.
Naučila sam najvažniju lekciju u životu – promijeniti reakciju na zbivanja oko sebe. To je jedino na što možete utjecati. Stvari oko vas će se i tako događati, a vi možete ili vrištati ili smireno sagledati sve. Reakcija je jedino na što imate utjecaj. A mijenjanje drugih je posve uzaludna misija.
