Prošlo je prvih petnaest dana ludoga ‘insanity’ mučenja. Nismo odustale.Tvrdoglave kakve jesmo, klapamo na posao, pa na trening, bez većih poteškoća. Stepenice nisu tako velika prepreka, a i oblačenje je sve jednostavnije. Nemamo velikih bolova i ufurane smo kako smo dobile mišiće.
Tu i tamo nešto nas ‘zateže’, što je znak napretka, no pokretne smo. Uglavnom.
Nesretna zbog spoznaje kako moja Ovnica odlazi na godišnji odmor, tražim novu žrtvu za vježbanje. Ne mogu ja to sama, trebam poticaj.
Trebam nekoga s kim ću se natjecati i kome ću se, bar potajno, rugati. A ja ne bih bila ja, da nisam uspjela pronaći novog rivala. Naime, desetak godina mlađa Strijelčica, uvjerena kako je u formi, pristaje taj petak otići sa mnom na vježbanje. Ipak sam ja gunđava baba. A ona je, hm, u formi. Mlada, vježba, izlazi van.. Uh! Mogu vam samo pričati o svom veselju dok jurimo u dvoranu slušajući o njenim planovima za vikend. Već znam kako bez veze priča, jer neće ona nikuda. Ja, Lavica kraljica, vrlo dobro znam što je čeka.
U ovih par tjedana shvatila sam kako je vježbanje zabavno. Nije to teretana gdje se svi uređeni prešetavaju od sprave do sprave. Ovdje su krv, znoj i suze na cijeni. Uživam u beskonačnom skakanju, dok mi je mozak prazan. Nije me briga ni za što, osim da dišem. Danas gledam svoju djevojčicu. Njene lijepe, smeđe oči samo što ne ispadnu, dok znoj juri niz njeno mlado, slatko lice. Baca mi nježne, tužne, začuđene poglede, a ja uživam, sadist po prirodi, slušajući trenera kako joj viče da ipak mora malo više dizati nogice dok skakuće. Ljutito mu dobacuje da će ga sanjati idućih par dana, a znam i da hoće. I nisu to baš lijepi snovi, više inkvizicija, iako je trener privlačan dečec. Znojne, zadihane, umorne, prljave od skoči, sklek, lezi, ustani, pokušavamo se presvući.
Uvijek je to problem na kraju dana. Moja draga djevojčica nema osmijeh na licu. Tužno ponavlja da ništa od izlaska, korača uz mene do tramvaja, kao u doba najgoreg pijanstva, radeći osmice. Hoda i kuka, proklinje i mene i tramvaj i dečka, koji ne može doći po nju. Znam, skupa s njom bih najradije zagrlila prvi stup javne rasvjete, ali nekako moramo doći doma, ja sretna što je vikend, a ona bijesna na cijeli svijet, uključujući i mene.
Samo ću reći kako poruka koju mi je poslala, dan kasnije, nije bila baš najljepšega sadržaja. Mrzi me i njen dečko. Cijeli tjedan stravične upale mišića, kukanje i odbijanja seksa, jer ona ‘može samo ležati’, učvrstili su ga u uvjerenju kako sam samo Insanity baba. I nikako mu nije jasno čime sam je uspjela nagovoriti da nastavi s našim ludilom.
Da, sve tri sretno klapamo na radost našeg trenera.
You must be logged in to post a comment Login