Mi smo društvo igrača, ali ne mislim pritom na frajere u mečkama i žene s mačkama, već na zaigranu djecu s dvadeset i više nego sitno godina koji odbijaju priznati to „sitno“.
Sjećanje mi govori kako sam se kao mala igrala da sam velika. Šetala sam po dvorištu u prevelikim cipelama s petom i pokušavala se namazati maminom šminkom a da ne prijeđem crtu usnica. I dan-danas, iz perspektive metar šezdeset sedam, na tu malu gledam kao na samouvjerenu frajericu kakva ja nikad neću biti. Tako je to valjda s odrastanjem, više centimetara, manje samopouzdanja. Ili…
U pubertetu naravno nisam željela razgovarati o igri, jer to je za malu djecu. Ali ipak, svaki put kada bih prošla kraj najdraže Barbie kojoj mi je susjeda strgala vrat oči bi mi zasuzile. I sad mi nije jasno kako ju je mogla uništiti iako je ta priča iza mene. Ili…
Dolazimo do ovih veselih sitnih godina. Moji odrasli prijatelji i ja najviše se volimo igrati djece. Sa što više aktivnosti, vriske, visokotonskog srčanog smijeha – i mi zadovoljni uskačemo u naše šarene pidžame. Glavna pitanja i izjave su: "A čega se sutra igramo?" Čula sam da oni imaju neku novu igru. Ili, oni se ne žele igrati, ne znam što im je.
Iako ponekad upadnemo u vlastite zamke te pričamo kako se igramo jer nam fali fizičke aktivnosti ili se drugačije ne bismo vidjeli, kad se oglasi zvono za igru, oči nam zaiskre i skinemo maske robota koji idu na posao i pričaju o krizi te odigramo još jednu partiju!
Više nego nekoliko puta čut ćemo kako se bojimo odrasti, ne želimo odgovornost ili smo, kako mi je jedna moja zaigrana prijateljica rekla, Kidult – odrasla djeca.
No bez obzira na termine koje stvaraju odrasli te kvačice na popisu života koje moramo ispuniti (faks, dečko, posao, stan, brak, dijete, štednja…), mi totalno igramo za ekipu Petra Pana. A jednog dana kad i sami dobijemo plačkave sanjare, imat ćemo za njih stotine igara te ćemo zajedno odrastati. Ili…
Sjećanje mi govori kako sam se kao mala igrala da sam velika. Šetala sam po dvorištu u prevelikim cipelama s petom i pokušavala se namazati maminom šminkom a da ne prijeđem crtu usnica. I dan-danas, iz perspektive metar šezdeset sedam, na tu malu gledam kao na samouvjerenu frajericu kakva ja nikad neću biti. Tako je to valjda s odrastanjem, više centimetara, manje samopouzdanja. Ili…
U pubertetu naravno nisam željela razgovarati o igri, jer to je za malu djecu. Ali ipak, svaki put kada bih prošla kraj najdraže Barbie kojoj mi je susjeda strgala vrat oči bi mi zasuzile. I sad mi nije jasno kako ju je mogla uništiti iako je ta priča iza mene. Ili…
Dolazimo do ovih veselih sitnih godina. Moji odrasli prijatelji i ja najviše se volimo igrati djece. Sa što više aktivnosti, vriske, visokotonskog srčanog smijeha – i mi zadovoljni uskačemo u naše šarene pidžame. Glavna pitanja i izjave su: "A čega se sutra igramo?" Čula sam da oni imaju neku novu igru. Ili, oni se ne žele igrati, ne znam što im je.
Iako ponekad upadnemo u vlastite zamke te pričamo kako se igramo jer nam fali fizičke aktivnosti ili se drugačije ne bismo vidjeli, kad se oglasi zvono za igru, oči nam zaiskre i skinemo maske robota koji idu na posao i pričaju o krizi te odigramo još jednu partiju!
Više nego nekoliko puta čut ćemo kako se bojimo odrasti, ne želimo odgovornost ili smo, kako mi je jedna moja zaigrana prijateljica rekla, Kidult – odrasla djeca.
No bez obzira na termine koje stvaraju odrasli te kvačice na popisu života koje moramo ispuniti (faks, dečko, posao, stan, brak, dijete, štednja…), mi totalno igramo za ekipu Petra Pana. A jednog dana kad i sami dobijemo plačkave sanjare, imat ćemo za njih stotine igara te ćemo zajedno odrastati. Ili…
You must be logged in to post a comment Login