Prvo su se posvađali i gađali sa kolačima i tortama, a onda su završili u strastvenom zagrljaju. Točno, pisati ću vam o kuhanju. Kao prvo, ja ne kuham i nije me sram. Ne znam koji je točno razlog, ali vjerojatno taj što ne želim upropastiti šnicle, baciti izgorenu hranu u smeće, ostati gladna i slično. Moj strah od tave s vrućim uljem je golem.
Moja mama to nikako ne može shvatiti, ali to ni ne očekujem. Ona je izvrsna u kuhanju. Najbolja. Teško mi je povjerovati da je moj otac nekad jeo tvrde šnicle i neukusnu hranu, kako ona ponekad kaže. Čisto sumnjam. To samo da mene natjera da se odvažim. Znam, sto posto. Jedem njezinu hranu dvadesetak godina i ne mogu se sjetiti niti jednog lošeg momenta. Ali zaista. Jednom su domaće lignje iz pećnice bile tvrde k'o đon, i moj otac i ja smo žvakali i žvakali i žvakali i gledali se te se složili kako je lignja zaista jedna tvrdoglava životinja.
Ja mislim da ću biti baš dobra domaćica jedan dan. To će se dogoditi kada za to dođe vrijeme. Jednostavno to osjećam. Do tada ću nositi pregaču iz zabave. I raditi sve ostale poslove u kući. Htjela sam ovaj Božić napraviti kultni francuski proizvod – makarone Pierrea Herméa. Ako ih napravim svakako ću vas obavijestiti i priložiti fotografiju. Ako prije ne odem u Pariz i smažem kutiju. Nisam ih nikada probala, a čula sam od Glo da su tako fini. Baš su fensi. Kao neki mali sapuni.
Nisam danas pojela nikakav desert. Jučer sam se vagala u teretani pa sam odlučila da mi nije potreban. Ali da je, odabrala bih svakako kolač od kestena. Obožavam kesten i sve njegove delicije. Još ako je ukomponirana višnja… Dobro neću više o kuhanju odmah sam gladnaaaa… Hmmmmmm a može priča o Parizu? Moram vam ju ispričati jer odmrznula sam ručak pa imam vremena ha ha…
Izvadila sam svoj starinski kovčeg boje pistacije i u njega spremila nekoliko važnih komada odjeće i obuće, nešto nakita i nešto kozmetike. D je došao po mene autom i rekao da polijećemo za nekoliko sati. Otputovali smo u Pariz. Let je bio ugodan, stjuardese su nas mazile sa snackovima i vinom. Oko nas mrak, nigdje niti jednog putnika. Naravno da je mene obuzela panika, pročešljala sam kroz teoriju zavjere, vješte otmice, čak sam uključila i aliene u priču. D je cijelo vrijeme bio kul pa sam se i ja počela ponašati kao da je sasvim normalno da nas dvoje putujemo u avionu sami. Nakon što smo sletjeli dočekao nas je najkulturniji taksist na svijetu i odveo nas u Ritz. Vrhunska lokacija, odlična usluga, otmjenost i prestiž. Izgleda da je to Pariz. Nakon kratkog refresha, ponovno smo ušli u taxi koji nas je odveo u restoran, koje nego francuske kuhinje. U potocima vina otplutali smo u najbliži nam klub i tamo se zabavljali do jutra. Burna noć, divan grad. Posjetili smo neke znamenitosti, slikali se, ja sam promatrala ljude na ulicama. Žene sa savršenim smislom za modu i stil, zrače, tako su svoje. I muškarci su pravi znalci.
Za Talijanke kažu da imaju jako puno stila, nešto sam već i pisala o tome. Kad sam bila u Milanu, nisam primijetila taj neki forsirani fashion, više osjećaj za detalje ili za jedan dobar par čizama, recimo. To mi je super, nose se kao da su se rodili u redakciji Voguea. A opet tako nonšalantno. Parižanke izgledaju kao da ne mare. A izgledaju savršeno. Dobro, ne mogu sa sigurnošću reći jesu li to sve Parižanke i ne mogu ih staviti u jednu grupu, ali moj dojam je takav. Možda se varam, možda bih trebala dulje ovdje ostati…Vucarati se po uskim uličicama, piti vino i živjeti kao boemka. D se uvijek našali i kaže kako bi bilo dobro da sviramo na ulicama i putujemo svijetom. To možda vama i nije tako smiješno zato jer ga zapravo ne poznate, ali vjerujte mi, smiješno je jako. Ali opet, tko zna što život nosi, možda ode u nekom drugom smjeru od planiranog. Možda ne. Isto kao ovaj tekst.
Ovaj tekst je trebao biti ono što sam sanjala prošle noći. Dio njega jest. Ovaj o Parizu. Nisam ga baš dobro razradila jer, jednostavno ne znam muljati. Ne mogu sa žarom pisati o nečemu što se nije dogodilo. Ali mi je poslužio da se osvrnem na ljude s ulice, koje redovito pratim na webu. I nakratko me uvukao u maštu i moju parišku priču. Ja se nadam da će se ostvariti i da ću vam moći pisati o njoj. O čemu vi sanjate? Divno je sanjati. Možda nam ponekad snovi služe da nas gurnu u nešto, upozore na nešto ili da nas jednostavno rasterete svakodnevice.
Poslušajte moj retrovizor, ova pjesma mi je tako posebna i podsjeti me uvijek na lijepe trenutke. Prvi put sam je čula u francuskom filmu "Tulum". Tek sad vidim kako se sve uklopilo. Počevši od francuskih kolačića, preko Pariza, i sad, biram neku pjesmu i ona je iz francuskog filma. Mama me nazvala sada i potužila sam se da nisam baš zadovoljna s tekstom i inspiracijom danas. Znate da, ipak jesam.
Ginger.
Moja mama to nikako ne može shvatiti, ali to ni ne očekujem. Ona je izvrsna u kuhanju. Najbolja. Teško mi je povjerovati da je moj otac nekad jeo tvrde šnicle i neukusnu hranu, kako ona ponekad kaže. Čisto sumnjam. To samo da mene natjera da se odvažim. Znam, sto posto. Jedem njezinu hranu dvadesetak godina i ne mogu se sjetiti niti jednog lošeg momenta. Ali zaista. Jednom su domaće lignje iz pećnice bile tvrde k'o đon, i moj otac i ja smo žvakali i žvakali i žvakali i gledali se te se složili kako je lignja zaista jedna tvrdoglava životinja.
Ja mislim da ću biti baš dobra domaćica jedan dan. To će se dogoditi kada za to dođe vrijeme. Jednostavno to osjećam. Do tada ću nositi pregaču iz zabave. I raditi sve ostale poslove u kući. Htjela sam ovaj Božić napraviti kultni francuski proizvod – makarone Pierrea Herméa. Ako ih napravim svakako ću vas obavijestiti i priložiti fotografiju. Ako prije ne odem u Pariz i smažem kutiju. Nisam ih nikada probala, a čula sam od Glo da su tako fini. Baš su fensi. Kao neki mali sapuni. Nisam danas pojela nikakav desert. Jučer sam se vagala u teretani pa sam odlučila da mi nije potreban. Ali da je, odabrala bih svakako kolač od kestena. Obožavam kesten i sve njegove delicije. Još ako je ukomponirana višnja… Dobro neću više o kuhanju odmah sam gladnaaaa… Hmmmmmm a može priča o Parizu? Moram vam ju ispričati jer odmrznula sam ručak pa imam vremena ha ha…
Izvadila sam svoj starinski kovčeg boje pistacije i u njega spremila nekoliko važnih komada odjeće i obuće, nešto nakita i nešto kozmetike. D je došao po mene autom i rekao da polijećemo za nekoliko sati. Otputovali smo u Pariz. Let je bio ugodan, stjuardese su nas mazile sa snackovima i vinom. Oko nas mrak, nigdje niti jednog putnika. Naravno da je mene obuzela panika, pročešljala sam kroz teoriju zavjere, vješte otmice, čak sam uključila i aliene u priču. D je cijelo vrijeme bio kul pa sam se i ja počela ponašati kao da je sasvim normalno da nas dvoje putujemo u avionu sami. Nakon što smo sletjeli dočekao nas je najkulturniji taksist na svijetu i odveo nas u Ritz. Vrhunska lokacija, odlična usluga, otmjenost i prestiž. Izgleda da je to Pariz. Nakon kratkog refresha, ponovno smo ušli u taxi koji nas je odveo u restoran, koje nego francuske kuhinje. U potocima vina otplutali smo u najbliži nam klub i tamo se zabavljali do jutra. Burna noć, divan grad. Posjetili smo neke znamenitosti, slikali se, ja sam promatrala ljude na ulicama. Žene sa savršenim smislom za modu i stil, zrače, tako su svoje. I muškarci su pravi znalci. 
Za Talijanke kažu da imaju jako puno stila, nešto sam već i pisala o tome. Kad sam bila u Milanu, nisam primijetila taj neki forsirani fashion, više osjećaj za detalje ili za jedan dobar par čizama, recimo. To mi je super, nose se kao da su se rodili u redakciji Voguea. A opet tako nonšalantno. Parižanke izgledaju kao da ne mare. A izgledaju savršeno. Dobro, ne mogu sa sigurnošću reći jesu li to sve Parižanke i ne mogu ih staviti u jednu grupu, ali moj dojam je takav. Možda se varam, možda bih trebala dulje ovdje ostati…Vucarati se po uskim uličicama, piti vino i živjeti kao boemka. D se uvijek našali i kaže kako bi bilo dobro da sviramo na ulicama i putujemo svijetom. To možda vama i nije tako smiješno zato jer ga zapravo ne poznate, ali vjerujte mi, smiješno je jako. Ali opet, tko zna što život nosi, možda ode u nekom drugom smjeru od planiranog. Možda ne. Isto kao ovaj tekst.Ovaj tekst je trebao biti ono što sam sanjala prošle noći. Dio njega jest. Ovaj o Parizu. Nisam ga baš dobro razradila jer, jednostavno ne znam muljati. Ne mogu sa žarom pisati o nečemu što se nije dogodilo. Ali mi je poslužio da se osvrnem na ljude s ulice, koje redovito pratim na webu. I nakratko me uvukao u maštu i moju parišku priču. Ja se nadam da će se ostvariti i da ću vam moći pisati o njoj. O čemu vi sanjate? Divno je sanjati. Možda nam ponekad snovi služe da nas gurnu u nešto, upozore na nešto ili da nas jednostavno rasterete svakodnevice.
Poslušajte moj retrovizor, ova pjesma mi je tako posebna i podsjeti me uvijek na lijepe trenutke. Prvi put sam je čula u francuskom filmu "Tulum". Tek sad vidim kako se sve uklopilo. Počevši od francuskih kolačića, preko Pariza, i sad, biram neku pjesmu i ona je iz francuskog filma. Mama me nazvala sada i potužila sam se da nisam baš zadovoljna s tekstom i inspiracijom danas. Znate da, ipak jesam.
Ginger.
You must be logged in to post a comment Login