Gigi

Nikad nisam imao kućnog ljubimca. Trudio sam se nabaviti ga, ali neprijatelj je bio jači. Sjećam se, negdje 1977. godine donio sam doma goluba, kojeg sam namjeravao maziti i paziti i zvati ga Darkić. Stara je iste sekunde dobila slom živaca, a stari je samo sarkastično dobacio: "Eh, što bi ga ti ulovio da nije bolestan!" I stvarno, jedva se održavao na nogama a nije baš ni fino mirisao. Vratio sam ga isto popodne u park, među njegovu subraću. S debelim jednookim mačkom Mikijem, kojeg sam ukrao u susjedstvu, izletio sam iz našeg stančića praktički prije nego što sam se pojavio pred mamicom, koja je usisavala i nije joj bilo do zajebancije. To je otprilike to. Da, sjetih se, jednom sam zgodom pokupio uši od staroga jarca kojeg sam u nekoj štali dirao po guzi. Nije ni to nevažno – u predškolskom razdoblju imao sam običaj bakina psa Veska uprezati u zaprežna kola, ali on ih, papak, nijednom nije uspio povući.

Tri desetljeća poslije, na gradilištu na drugoj strani ulice pojavila se kujica, mješankica bijele dlake, stara tek nekoliko mjeseci. Nešto prekrasno po sudu većine ljudi koji su je vidjeli uživo. Iako nepozvana, u borbi za preživljavanje počela je čuvati gradilište i lajati na sve što prođe a zauzvrat su joj radnici davali mortadelu, mesni doručak, kobase i vodu.

Gugi, to je moja ženica, dizala se noću desetak puta i promatrala kroz prozor lajavo malo čudo. "Jadni mali pasić! Gle kak je slatki! Šta će s njime biti?" kukala je od jutra do mraka. Trebalo je samo nekoliko dana da se susjeda i moj Gugi dogovore o zajedničkom udomljavanju i Gigi, kako smo nazvali prinovu u kući, postala je naše vlasništvo. Tri minute nakon što sam je primio u naručje zaljubio sam se preko ušiju. Stalno sam je dirao, mazio, bacao joj loptice… Posao ni išta drugo osim nje nije mi bilo ni u, kako mi to znamo reći, zamoždanoj moždini.

Zbog nje deset puta manje vremena provodim u birtiji. Zbog nje sam jedno vrijeme bježao s posla već u podne tako da stignemo što duže zujati po savskom nasipu. Pentrali smo se po obroncima Sljemena (sve dok nismo počeli često sretati lovce, a nisam htio da mi upucaju mezimicu i poslije mi se ispričavaju da su mislili da je zec!) i uživali ko prasci.

Gigi je iznimno umiljata, no baš i nije hrabar pas. Nas dvoje bježimo od svake mace, što moja žena opravdava time da su je, po njezinoj teoriji, mačke maltretirale dok je bila beba. Umire od straha čim zašuška vrećica ili zapuše vjetar a, sramote li, jednom nas je u bijeg natjerala obična kokoš. Kad malo razmislim, to je miš, a ne pas.

Nije ni neka plivačica. Spustim li je u Jarun, more ili rijeku, pliva u samo jednom smjeru – van! Uporno sam od nje pokušavao napraviti Esther Williams. Huškao sam je na jato gusaka koje je često prelazilo s desne na lijevu obalu Kupe i natrag. Na moj povik "Iš, guskice, iš!" Gigica bi se zaletila u rijeku, malo poplivala a perad bi bježala glavom bez obzira. Sve do jednom. Kučke su vjerojatno rekle vođi njihove škvadre "Gle, stari, riješi to inače tražimo novog šefa" pa smo imali frku. Gigi se, kao i obično, zatrčala za njima. Guske su se, primjenjujući skitsku taktiku, istu onu koju je upotrijebio i Kutuzov, povukle prema dubokom a onda se glavni gusan naglo okrenuo, potopio naše pašče i stao je kljucati po glavi. Da sam zakasnio samo sekundu, utopila bi se. Užas. Od tog vremena s guskama ne ratujemo. Dugo sam krio taj incident od supruge, ali otkucali su me slučajni prolaznici.

Život s Gigi ima još jednu veliku prednost: s nevjerojatnom lakoćom dolazim u kontakt sa ženama koje me, da nemam simpatičnog psića, vjerojatno ne bi ni pogledale. Evo, da se pohvalim, prošle je godine Gigi šnjofala dupe mladom biglu čija je vlasnica izgledala kao da je upravo sišla s milanske modne piste. Brzo je rekla svom peseku: "Miki, oćemo uzet malu pasicu sa sobom kući? Da živi s nama?" Pocrvenio sam ko krpa koju guraju pred bikove; pa moraš biti retardiran da ne skužiš da mi je frajerica doslovno ponudila da se preselim kod nje! Ili si možda utvaram? No nije ni bitno. Bitno je, a nije dobro, da se to događa i mojoj supruzi. Kad ona šalabajza s našom maskotom, prilaze joj muškarci, pričaju minutu-dvije o psećim problemima a onda tip izvali: "A vi ste udani?" Pa jebemti… Ovaj, baš mi je drago zbog nje.

I tako, od lika koji je životinje gledao samo na televiziji postao sam neumorni hodač uza Savu. Posao me zanima sve manje, kao i moju ženicu. Oboje maštamo o sedmici na lotu koja bi nam omogućila da napustimo sve i posvetimo se "profesionalno" brizi za napuštene peseke. Ne bih se baš kladio, ali postoji mogućnost da za nekoliko godina skontamo kako nam zgoditak na lutriji nije ni potreban u ostvarivanju tog sna.

I za kraj… Fali mi kraj… Aha: ova je nedjelja bila jako dobar dan za Gigi. Puštao sam joj "Odu radosti" a ona je mahala repom i cupkala. Nema spora, moj peso voli Beethovena!