Ah, godišnji odmor – sveta krava svakog modernog čovjeka. Toliko se priča o njemu, toliko ga se planira, ali što se zapravo događa? Malo mira, malo bijega od svakodnevice, malo… opuštanja, jel’ tako? Ili možda nije?
Svi želimo da nam godišnji odmor bude savršen. Instagram je pun savršenih fotki s plaže, savršeno složenih ručnika, koktela s kišobrančićem i nasmiješenih lica koja kao da nikad nisu čula za riječ “stres”. A stvarnost? Pa, često je bliža onom: “Izdrži do prvog dana godišnjeg, a onda… pusti kaos.”
Prvo – treba se spremiti
Pakiranje! Kako god to okreneš, pakiranje je drama za sebe. Još ako putuješ s djecom ili partnerom, molitva da ništa ne zaboraviš traje minimalno dva tjedna prije samog polaska. Kofer je ili premali ili prevelik, ali uvijek se osjećaš kao da si ponio pola života – i na kraju ti opet fali nešto.
Moji koferi su premali za sve što vučem. Brat uvijek želi deset knjiga, nećakinja je već u trećoj modnoj fazi. Nećak broji komade i važe važnost kupljenoga, šogorica je skromna, a za nju se najviše potrudim. Barem jedan dio godišnjeg odmora provedem s njima. Što ću!? Usprkos i unatoč svemu, volim ih.
I tako, kad konačno stigneš na odredište, počinje “pravi odmor” – koji uključuje tri stvari: barem jednu ozbiljniju obiteljsku dramu, frustracije oko hrane (“Što ćemo jesti? Gdje je meso?!”) i stalni stres oko toga što ćemo raditi sljedeći dan da ne bude “dosadno”.
Hoćemo li danas čistiti, prati ili ribati!?
Da, dobro ste pročitali.
A odmor?
Odmor je često onaj trenutak kad konačno ostaviš mobitel u sobi jer “dosta je više skrolanja” ili kad zaspeš u hammocku pažljivo vezanom između dvije stare višnje. Gledaš u plavo nebo, veseli te povjetarac i pokušavaš u glavi ne zavrtjeti cijeli popis obaveza koje te čekaju kad se vratiš.
Stvarni odmor nije samo bijeg od posla ili svakodnevice. Stvarni odmor je kad uspiješ usporiti, isključiti sve šumove – i one unutarnje i one vanjske. Kad ne razmišljaš o tome što si zaboravio, što te čeka sutra ili tko ti je poslao e-mailove koje još nisi pročitao. Kad ti glava stvarno stane, a tijelo se opusti.
I kada kuhaš! Kuhaš svaki dan i ne naručuješ neku tamo hranu. Tko bi ikada pomislio da će mi kuhanje biti odmor!
A znate što je najteže?
Dopustiti si to. Dopustiti si biti bezvezan. Neproduktivan. Bez plana. Bez očekivanja. I da, biti možda malo dosadan.
I još za rođendan dobiješ najgenijalniji poklon ikad – kosilicu! I plačeš k’o malo dijete!
Jer pravi odmor je kad ti glava stane, tijelo se opusti, a ti shvatiš da ti ne treba bolja plaža, nego manje buke – one izvana i one iznutra. Jer u protivnom vratit ćemo se svi umorniji nego što smo otišli, s koferom punim beskorisnih stvari i glavom punom neriješenih misli.
A onda… idemo opet. Do sljedećeg odmora.